Državni zavod za statistiku objavio je prvu procjenu prema kojoj je promet od trgovine na malo, što su ga ostvarili svi poslovni subjekti koji se bave tom djelatnošću bez obzira na svoju pretežnu djelatnost, u veljači nominalno ostao nepromijenjen u odnosu na isti lanjski mjesec, dok je realno pao za 3,3 posto. To su kalendarski prilagođeni podaci, dok je prema izvornim indeksima potrošnja u veljači nominalno pala za 3,1, a realno za 7,2 posto u odnosu na isti lanjski mjesec. Pad od 3,3 posto, prema kalendarski prilagođenim podacima, manji je nego što se očekivalo, kažu u Zavodu. No, nažalost, veljača je i dalje dvanaesti mjesec zaredom kako potrošnja pada, pri čemu je pad usporen u odnosu na siječanj, kada je promet u trgovini na malo skliznuo 5,3 posto. Čini se tek kao maleno svjetlo na kraju dugog, mračnog tunela, ali, možda, ipak ima nade za sve nas.
Ne može se reći da ova Vlada ne radi baš ništa; no, pitanje je- što, ona, zapravo radi? Gdje su ti rezultati? Čak i najnepopularniji ministar, Linić (istine radi, ministri financija ni u jednoj državi nisu najomiljenije osobe), koji brutalno, ali iskreno govori stanje državnih financija, ipak je priznao da se proračun ne puni na način na koji su su u Banskim dvorima očekivali te da je rebalans vrlo izvjestan. Građani i dalje ne troše, važu svaku kunu, jer ne znaju kada će i hoće li im uopće stići sljedeća plaća, osim ukoliko nisu sretnici zaposleni u državnim službama koje financira proračun pa su i plaće redovne. No, voljeli ili ne Linića, valja mu priznati da je jedan od onih ministara koji pošteno obavljaju svoj posao, unatoč nizu ishitrenih odluka koje je najavio, a poslije povlačio. U tom kontekstu onih samozatajnih, ali vrijednih, valja spomenuti i ministra poduzetništva, Gordana Marasa, koji je promptno reagirao na nedavno dramatično razmimoilaženje kolege Linića i njega. Naime, kada je Linić iz vedra neba najavio kako će obrtnici (koji ionako mahom muku muče s golim preživljavanjem) plaćati PDV po izdanim fakturama, a ne po naplaćenim računima (za koje se debelo pate da ih uopće uspiju naplatiti!), Maras je reagirao brzo i „spustio loptu“, zaustavivši mogući daljnji sukob. Želeći silom puniti proračun, Linić je odlučio naplaćivati građanima sve i svašta, valjda još od stoljeća sedmog, no, tako to, ministre- ne ide. Jednostavno ne može ići, posebice u situaciji u kojoj su Hrvati već toliko stegnuli remen da im se gotovo vide i rebra. Maras je uzrujanim obrtnicima poručio kako će i dalje PDV plaćati tek po izdanom računu, na taj način „minirajući“ brzopletog Linića, ali dovoljno diplomatski da poruči hrvatskoj javnosti kako nema međusobnog sukoba u Vladi. Šteta što baš taj Maras ne izlazi češće sa svojim stavovima u javnost, ali valjda je to ipak interni dogovor u Vladi po kojem se svekolikom pučanstvu obraća isključivo premijer Milanović, u posljednje vrijeme uglavnom na hrvatskom jeziku, kojega opet valja dešifrirati, kako bi se shvatilo što je pjesnik želio reći.
No, zašto se premijer ponaša kao mali, uplašeni miš? Zašto se skriva iza vječnih floskula, učenih rečenica i verbalnih vratolomija, umjesto da prizna: Da, car je gol, ova Vlada nije bila spremna za kaljužu u koju je upala, ali, građani, vjerujte, trudimo se, dajte nam šansu? Umjesto toga, on docira, svađa se i njegova je agresija svakoga dana sve veća i sve mučnija. Tamo gdje je stao Čačić, nastavio je upravo Milanović, pokazujući da im je baš taj drski stil bio najjača poveznica u prijateljsko-poslovnoj suradnji. Da je iole ponizniji, sami bi građani ponovo stisnuli zube i potegnuli koliko god još mogu, ali, ne, Milanović ništa nije naučio. Osim što je pokazao da je loš lider, pritom još i socijalno neosjetljiv, što je najveći šamar koji nam je mogao udariti.
Ljudima je dosta siromaštva i depresije, kao i činjenice da u dogledno vrijeme sigurno neće biti bolje. Svaku izjavu iz Vlade, posebice kada je izriču Linić i Milanović, doživljavaju kao prijetnju. Silne godine pljačkanja države stvorene u krvi nužno su morale dovesti do ove, za sada bezizlazne situacije. Jesu li nam draže slatkorječive riječi HDZ-ovih premijera kojima su se pokrpavala Potemkinova sela, ili surove najave Kukuriku vlasti, iz kojih se iščitava i njihov očaj? Vječno je to pitanje- želi li čovjek istinu u oči ili ne?
Građani su zbunjeni, nitko više ne zna što je istina, jer im godinama razne političke garniture objašnjavaju tu istinu. Fabriciraju, petljaju, muljaju, istovremeno sebi pune džepove, a narod, kao u onoj poslovici, šuti i trpi. Dokle? Do kraja; ovoga puta idemo do dna pa tko preživi, tko ne… Povijest najviše pamti pobjednike, poraženi najčešće nalaze mjesto u mitovima, a ova Vlada svakako želi biti pobjednička. Za to se pripremala, samo se nije pripremila za zatečeno stanje. Kako vrluda Vlada, tako vrludaju i građani. Ne znaju se više nositi sa silnim promjenama, poskupljenjima, porezima, trošarinama, kako li se sve već ne zovu ti harači. U ovoj se državi uvijek obećava da će to biti ona sljedeća, sljedeća pa sljedeća, a ta nikada ne dolazi. Stalno čekamo taj bolji život, koji nikada ne dolazi. Ne na ovim prostorima.
