Jedina ograničenja koja na europskom tržištu rada vrijede za radnike iz drugih zemalja – članica EU i Europske zone slobodne trgovine ( EFTA ) , privremene su naravi – primjerice, neke zemlje, poput Austrije ili Njemačke za radnike iz Bugarske ili Rumunjske. Ove će zemlje vjerojanto iskoristiti i pravo limitiranja zapošljavanja radnika iz Hrvatske od dana kada ona uđe u EU, 1. srpnja 2013. (ne bude li dobrosusjedskih izvolijevanja i loših iznenađenja u sveobuhvatnom izvještaju o monitoringu, najavljenom za 10. listopada) . Sve ostalo je jednako. Ukoliko poslodavac insistira na pojedinostima, recmio, odbija zaposliti određenu osobu jer je Španjolac, Estonac, Švicarac ili Bugarin, savjetuje mu se, zapravo, preporuča čak i taži od njega, obavijestiti nadležne. Jer, riječ je o prekršaju. Osnovni je princip u EU da su svi na tržištu rada s jednakim pravima.
Dakle, ukoliko poslodavac rastumači zaintersiranom/zainteresiranoj da za njega/nju vrijede drugačija pravila jer je iz druge zemlje, on ne govori istinu. Jedino „drugačije pravilo“ jesu privremene restrikcije u zapošljavanju koje mogu trajati maksimalno sedam godina. Prestale su vrijediti za radnike iz novih članica EU koje su se pridružile zajednici 1. svibnja 2004. godine. Još su na snazi za zakašnjeli dvojac Bugarsku i Rumubjsku, i to do kraja iduće godine. Ograničenja će vrijediti i za građane Hrvatske, zavisi hoće li nacionalne adminstracije iskoristiti mogućnost restrikcija ili će odmah liberalizirati tržište rada. Pravilo je da restrikcije uvode susjedne zemlje i da se najčešće određuju za veće zemlje, postoji li bilo kakva opasnost od potresa na domaćem tržištu rada. Ovo s potresima je zgodno: opća histerija oko „poljskog vodoinstalatera“ kao simbola radnika iz novih članica koji će ugrožiti domaće brzo je splasnula.
Radnik se u roku od sedam radnih dana mora prijaviti nacionalnom servisu za zapošljavanje
U Francuskoj, zemlji koja je otkrila ovu prijeteću neman na tržištu rada zaposlilo se svega pet Poljaka te struke a Poljska je elegantno iskoristila priču reklamirajući domaći turizam slikom zgodnog vodoinstalatera. Drugo je ograničenje u vrsti posla: za neka zanimanja tržište rada već je otvoreno i građanima iz Hrvatske. Nijemci običavaju kazati da su dobrodošli svi stručnjaci određenih profila (recimo, vrhunski inženjeri, doktori tehničkih znanosti, kompjutoraši) bez obzira na nacionalnost i putovnicu…
Dobar, koristan savjet može se dobiti od europskog savjetnika za zapošljavanje. Biti će dostupan i na hrvatskom jeziku.
Valja istaknuti da za građane drugih članica EU vrijede beneficije na ime nezaposlenosti. Osobe koje traže posao u drugoj zemlji, recimo aktulani Grci ili Talijani u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji, moraju kao nezaposleni biti registrirani najmanje četiri tjedna u matičnoj zemlji. Od nacionalnog servisa za zapošljavanje zatražiti će poseban formular ( U2 , prije E 303), autorizaciju transfera beneficija za nezaposlenost u novu zemlju. Formular vrijedi samo za jednu državu, odlazak na drugu adresu zahtijeva novi formular. Po dolasku u novu zemlju radnik se u roku od sedam radnih dana mora prijaviti nacionalnom servisu za zapošljavanje, čime automatski izlazi iz evidencije u matičnoj zemlji. Pravo na beneficije iz nezaposlenosti je tri mjeeca, negdje ide do pola godine, zavisi o zemlji. Tri mjeseca je i rok u kome se u drugoj zemlji može boraviti bez (prijavljenog) posla.
Ovo je pravilo bila legalna podloga francuskim vlastima za izjurivanje Roma. U slučaju boravka u drugoj zemlji dužeg od tri mjeseca traži se produženje roka ( uz obrazloženje zašto je to nužno). Koristan savjet : značajno je uvjeriti vlasti da imate stvarno dobru priliku za zapošljavanje u drugoj zemlji. U protivnom, moguće je da se zahtjev odbije. Isto tako, zahtjev se mora podastrijeti prije isteka tromjesečnog roka kako bi administracija obavila sve protrebne predradnje.
Radnik van matične zemlje uživa jednaka prava kao i domaći
Rezime: princip je da u potrazi za poslom van matične zemlje radnik uživa jednaka prava kao i domaći, dakle, pravo na rad, na potporu servisa za zapošljavanje i financijsku pomoć pri nalaženju posla. U nekim zemljama, recimo u Danskoj, novodošli radnik može nakon izvjesnog vremena, kada se administracija uvjeri da je zaista došao raditi i da to iskreno namjerava i želi, dobiti pristup različitim vidovima pomoći, primjerice za start vlastite male tvrtke.
Zanimljiva je tema i odlazak na posao preko granice, učestala praksa u pograničnim krajevima. U tim uvjetima radnici su izloženi mušicama različitih nacionalnih sustava pa im se savjetuje da prije bilo kojeg radnog aranžmana provjere što je sa zdravstvenom zaštitom, kako se sređuju mirovine, koje su beneficije u slučaju nezaposlenosti… Različitost sustava omogućuje biranje boljega – recimo, granica znači hoće li beneficije za nezaposlenost trajati godinu ili dvije godine. Ili, hoćete li primati dječji doplatak. Ili, kako se tretira invalidnost. Ilegalno je da mirovinski fondovi odbijaju isplaćivati mirovine osobama koje su nastavile raditi u drugoj zemlji ili im za prijelaz uračunavaju dodatne troškove. Države se također razlikuju po dobi za umirovljenje što, u slučaju nepoznavanja državnih uzusa, može donijeti osjetno nižu mirovinu. Unutar eurozone, poslodavac ne smije tražiti da radnik koji putuje na rad u susjednu zemlju otvori tu i račun – što je drugačije ukoliko je matična zemlja radnika van monetarne unije. Transfer novca košta. Poslodavac stoga može zatražiti otvaranje računa za isplatu dohotka u zemlji gdje ga radnik ostvaruje.
Građanin EU ima pravo raditi u bilo kojoj od 27 zemalja – članica zajednice te zemljama Europske zone slobodne trgovine (Island, Lihtenštajn, Švicarska, Norveška) , bio zaposlenik ili samo-zaposlen. Izuzetak su radnici iz najnovijih čanica EU za koje vrijede ograničenja na tržištu rada, nikad duža od sedam godina od dana pristupanja EU. Rad znači i pravo življenja u drugoj zemlji, što je, opet, podložno različitim nacionalnim propisima i procedurama.
*************
Lada STIPIĆ – Niseteo novinarka je i stalna dopisnica Privrednog vjesnika, živi i radi u Bruxellesu. Stručnjakinja je za područja europski poslovi s naglaskom na gospodarstvo, monetarnu uniju, unutarnje tržite EU i integracije u EU… čime se svakodnevno bavi dva desetljeća. Rad u Bruxellesu opisuje kao “Šedski stol” gdje svi imaju pristup informacijama, vještina je detektirati, izabrati i obraditi pravu. Dobitnica je nagrade “Robert Schuman” za kolumnu “Bruxelles a la carte” u Eukonomistu.
