Kada je ekonomski povjesničar i aktualni nobelovac Joel Mokyr nedavno na konferenciji o umjetnoj inteligenciji u Zagrebu govorio o uvjetima koji omogućuju nastanak inovacija, opisao je ono što je nazvao „Goldilocks“ princip.
Metafora Zlatokose odnosi se na pronalaženje onoga što je „baš kako treba“ – ravnoteže između države koja previše kontrolira inovacije i države koja se potpuno povlači iz stvaranja uvjeta za njihov razvoj. U kontekstu ubrzanih tehnoloških promjena i rastućeg geoekonomskog natjecanja, ta ideja postaje posebno relevantna za europsku regulatornu politiku.
Rasprava se posljednjih mjeseci često svodi na pitanje deregulacije: ublažavaju li se ESG zahtjevi, odgađa li se provedba AI akta i znače li omnibus paketi zaokret prema manje regulacije? No takav pogled propušta širu promjenu. Izazov više nije samo koliko regulirati, nego kako oblikovati pravila koja istodobno štite javni interes, potiču inovacije i omogućuju poduzećima dugoročnu predvidivost.
Za poduzeća to znači da najveći izazov u godinama koje dolaze neće biti samo količina novih propisa, nego sposobnost snalaženja u regulatornom okruženju koje se mijenja brže nego prije. Pravila se pritom sve češće oblikuju na više razina – europskoj, nacionalnoj i međunarodnoj – zbog čega sposobnost praćenja i razumijevanja regulatornih promjena postaje važan dio upravljanja poslovnim rizicima, uz tržišne i tehnološke rizike.
Od zaštite tržišta prema jačanju konkurentnosti
Europska regulacija tradicionalno je bila usmjerena na stvaranje jednakih uvjeta tržišnog natjecanja i zaštitu javnog interesa. Nova faza europske politike tome dodaje još jednu dimenziju: korištenje regulatorne moći kao sredstva za izgradnju tehnoloških kapaciteta, privlačenje ulaganja i povećanje strateške otpornosti.
Pristup naprednim tehnologijama, podacima, energiji ili kritičnim sirovinama više ne određuje samo gospodarski uspjeh pojedinih tvrtki, nego i otpornost država te njihovu sposobnost djelovanja u međunarodnim odnosima. Granica između gospodarske i sigurnosne politike zato postaje sve tanja.
To se može prepoznati u nizu inicijativa Europske komisije. Omnibus paketi nastoje pojednostavniti administrativne zahtjeve za poduzeća. Kompas konkurentnosti stavlja produktivnost, inovacije i ulaganja u središte gospodarske politike. Strategija za jedinstveno tržište ponovno naglašava uklanjanje prepreka prekograničnom poslovanju, dok inicijative poput 28. režima pokušavaju poduzećima omogućiti poslovanje prema jedinstvenim pravilima neovisno o državi članici u kojoj posluju.
Promatrane zajedno, ove inicijative upućuju na promjenu regulatorne filozofije: cilj više nije samo propisati pravila tržišta, nego dizajnirati okvir koji europskim poduzećima omogućuje brže inoviranje, lakše skaliranje poslovanja i učinkovitije natjecanje na globalnom tržištu.
Najveći trošak nije regulacija nego fragmentacija
U poslovnim raspravama često se pretpostavlja da je manje regulacije automatski bolje za gospodarstvo. Međutim, za poduzeća koja posluju na više tržišta najveći trošak nije sama regulacija, nego fragmentacija: različita nacionalna tumačenja, postupci i administrativne prakse.
Čak i kada europska pravila postoje, njihova provedba može varirati među državama članicama. Za poduzeće koje razvija digitalni proizvod, primjerice, izazov nije samo ispuniti regulatorne zahtjeve, nego razumjeti kako će se oni primjenjivati u različitim jurisdikcijama. Velike kompanije takve troškove lakše apsorbiraju, dok manjim i rastućim tvrtkama regulatorna fragmentacija je prepreka širenju.
Zato regulatorna jednostavnost postaje gospodarski resurs jednako važan kao kapital, infrastruktura ili kvalificirana radna snaga. Za dugoročna ulaganja važnije je imati predvidiv okvir i znati koja će pravila vrijediti u budućnosti nego kratkoročno smanjiti administrativne obveze uz stalne promjene i različita tumačenja.
U tome se nalazi i paradoks europskog pojednostavljenja: na jedinstvenom tržištu manje složeno poslovanje zahtijeva više harmonizacije pravila. Ako poduzeće želi poslovati na tržištu od gotovo 450 milijuna stanovnika bez prilagodbe svakom nacionalnom sustavu zasebno, potrebna su zajednička pravila koja vrijede jednako u svim državama članicama.
Zato Europska unija u područjima poput novih tehnologija i prekograničnih poslovnih modela želi dati prednost uredbama koje se izravno primjenjuju u svim državama članicama, umjesto direktivama koje mogu dovesti do različitih nacionalnih rješenja. Slična logika stoji iza prijedloga 28. režima, koji bi poduzećima omogućio poslovanje prema jedinstvenom europskom okviru.
To ne znači više regulacije, nego drukčiju raspodjelu regulatornih ovlasti između europske i nacionalne razine. Međutim, takav je proces politički zahtjevan. Države članice nastoje zadržati regulatornu autonomiju u područjima koja smatraju važnima za vlastite gospodarske i političke prioritete, dok istodobno poduzeća traže veću ujednačenost pravila koja bi im omogućila lakše poslovanje na cijelom tržištu. Ta napetost između nacionalne fleksibilnosti i potrebe za dubljom integracijom jedan je od razloga zbog kojih se produbljivanje jedinstvenog tržišta odvija postupno i uz složene političke pregovore.
Za Europu je pritom ključno pitanje skaliranje inovacija. Problem europskih poduzeća nije samo stvaranje novih ideja, nego njihovo brzo širenje. Dok američke kompanije odmah pristupaju velikom jedinstvenom tržištu, europske rastuće tvrtke nakon početnog uspjeha suočavaju se s različitim pravilima, poreznim sustavima i administrativnim zahtjevima u pojedinim državama članicama.
AI i geoekonomija ubrzavaju regulatorne promjene
Europska regulatorna moć ne proizlazi samo iz veličine njezina tržišta, nego i iz sposobnosti da vlastite standarde učini globalnim referentnim okvirom. Kada velika poduzeća prilagođavaju proizvode i procese zahtjevima europskog tržišta, europska pravila često prelaze granice Unije. Taj fenomen, poznat kao „Briselski efekt“, pokazuje da regulacija za Europu nije samo pitanje unutarnjeg uređenja tržišta nego i instrument međunarodnog utjecaja.
Umjetna inteligencija dodatno mijenja regulatorno okruženje. Tehnološki ciklusi danas traju znatno kraće nego prije deset ili dvadeset godina, dok zakonodavni postupci i dalje zahtijevaju godine pripreme, pregovora i provedbe.
Kod AI ekonomije vidi se i temeljna dilema novog regulatornog modela: Europa mora istodobno smanjiti rizike tehnologije i izbjeći stvaranje okruženja u kojem inovacije sele u druge jurisdikcije. Pravila zato moraju biti dovoljno stabilna da poduzeća mogu ulagati, ali dovoljno fleksibilna da prate tehnologije koje se razvijaju brže nego tradicionalni zakonodavni procesi.
Istodobno, pitanja tehnološke ovisnosti, pristupa podacima, kritičnih sirovina ili razvoja naprednih tehnologija više nisu samo tržišna pitanja nego elementi šire strateške politike.
Strateška sposobnost poduzeća
Za hrvatske tvrtke iz toga proizlazi važna poslovna poruka. Sve će važnije biti regulatorne promjene prepoznati dovoljno rano da ih mogu uključiti u vlastite poslovne strategije.
To podrazumijeva sustavno praćenje europskih inicijativa, razumijevanje razlike između uredbi i direktiva, procjenu mogućih scenarija razvoja regulatornog okvira te sposobnost brzog prilagođavanja poslovnih procesa.
No uključuje i više od samog praćenja pravila. Poduzeća će morati aktivnije sudjelovati u njihovu oblikovanju kroz poslovna udruženja, javna savjetovanja, europske konzultacije, standardizacijske procese i partnerstva s javnim sektorom.
Praktično, to znači razvijati nekoliko osnovnih kapaciteta: jasno odrediti tko unutar organizacije prati regulatorne trendove, povezati regulatorne promjene sa strateškim planiranjem, procjenjivati njihov učinak na poslovanje te uključiti regulatorne scenarije u odluke o investicijama i inovacijama.
Izazov nije manje ili više regulacije
Rasprava o europskoj konkurentnosti često se pojednostavljuje na pitanje treba li gospodarstvu manje propisa. Međutim, razvoj europskih politika posljednjih godina sugerira da je pravo pitanje drukčije.
Kako oblikovati regulatorni okvir koji će istodobno štititi javni interes, omogućiti brzo širenje inovacija i poduzećima pružiti dovoljno stabilnosti za dugoročna ulaganja?
U toj ravnoteži nalazi se ideja koju je Joel Mokyr opisao kao Goldilocks pristup. On ne znači samo pronalaženje sredine između previše i premalo države, nego sposobnost institucija da stvaraju uvjete u kojima inovacije mogu nastajati (kroz obrazovanje, istraživanje, zaštitu vlasničkih prava, dostupnost kapitala i stabilna pravila) bez pokušaja da unaprijed odrede koje će tehnologije ili poslovni modeli uspjeti.
Za Europu pravi izazov zato nije izbor između više ili manje regulacije. Izazov je izgraditi pravila koja povećavaju njezinu sposobnost inoviranja i djelovanja u svijetu u kojem brzina promjene postaje ključna konstanta. To zahtijeva ne samo kvalitetan regulatorni dizajn, nego i aktivnije uključivanje poduzeća, istraživača, civilnog društva i javnog sektora u oblikovanje pravila koja će uređivati buduća tržišta.
Stručnjakinja za javne politike, strategiju i razvoj, te vlasnica Polityst savjetovanja.
