– Kako se nitko nije zaposlio da nije osobno razgovarao sa mnom, tako sam i mnogima od njih morao pružiti ruku, pogledati ih u oči i reći da nema više – otkriva Šaka sa Srednjaka za Večernji.hr.
– Osim nešto poljoprivrede, to je završena priča. Taj poduzetnički dio mog života startao je ni iz čega, iz moje ekološke vizije, a između 2003. i 2008. bio je sjajna priča. Na žalost, s dolaskom recesije zatvorena je proizvodnja jer je moj kruh doživljen kao skupa delikatesa. Unatoč svemu, ja sam zadovoljan jer sam nešto napravio s obzirom na to da nikad nisam mislio da ću biti poduzetnik koji će voditi tvrtku sa 130 ljudi, da ću biti vizionar, tehnolog, direktor, top menadžer. Bilo je to moje djelo. Na žalost, moja vizija nije opstala. Je li ona presječena krizom ili nestručnošću, ne znam, no dvaput neću počinjati istu priču.
Na žalost, veći dio od tih 130 zaposlenika posao više nema, a njegove tvrtke su u dugu.
– Da, dužni smo, ali samo bankama. Sve drugo smo poplaćali pa su čak i likvidne jer su im zaštićeni računi zbog poticaja za poljoprivredu. Radnici su podmireni otpremninama.
– Kako se nitko nije zaposlio da nije osobno razgovarao sa mnom, tako sam i mnogima od njih morao pružiti ruku, pogledati ih u oči i reći da nema više.
Sada ga najviše muči kako će 68-godišnjoj majci Mariji pogledati u oči ako se odluči na povratak boksu.
– Nedavno je poštar, ostavljajući poštu, doviknuo majci: “Čujem da Željko opet boksa!?” Mama samo što nije pala na glavu. Ona je prošla svoje traume i moje traume, trenutačno i nije najboljeg zdravlja i ne bi voljela da se ja vratim boksu.
O supruzi Jeleni na taj način nije govorio. Štoviše, rekao je da nikad nisu bliskiji nego danas. Uostalom, Jelena je uz njega još od 1991., sve je s njim prošla, pa bi mogla i još koji meč.
