Djed Božićnjak poznat je po rumenim obrazima i ljubavi prema djeci, odjeven je u tradicionalnu crveno-bijelu odjeću i kapu s bijelom bradom. Svijet obilazi sanjkama u koje su upregnuti sobovi i nosi djeci poklone iz Laponije koje su napravili vilenjaci. Spušta se kroz dimnjak namamljen mlijekom i keksima i na Badnju večer ostavlja poklone ispod božićnog drvca.
U Finskoj caruje Joulupukki, sličan Djedu Božićnjaku, koji ipak, umjesto noću kroz dimnjak, dolazi predvečer i kuca na kućna vrata, pozdravlja ukućane i traži djecu kako bi ih darivao. Njegove poklone ne izrađuju vilenjaci na Sjevernom polu nego patuljci u Korvatunturiju. Joulupukki je prema poganskoj tradiciji bio pola čovjek-pola koza, odjeven u hlače od crvene kože, ali je s vremenom postajao sve sličniji Djedu Božićnjaku.
Djed Mraz, lik koji se ‘kreće’ Rusijom ili europskim istokom, nešto je mršaviji od Djeda Božićnjaka i nosi ogrtač do poda te žezlo, no nema sanjke ili sobove već njegovu zapregu trojku vuku konji. Djed Mraz dostavlja djeci poklone osobno, a njegova unuka Snjeguročka pomaže u tom poslu i osigurava da ih zla baba Jaga ne ukrade.
Na Islandu pak caruje 13 Jolasveinara, vilenjaka koji su preuzeli ulogu Djeda Božićnjaka i poznati su po svojoj velikodušnosti i razlikovanju dobra od zla. Ti vilenjaci poznati su po nestašlucima pa tako znaju ukrasti stvari od seljaka, no ipak ostavljaju poklone za dobru djecu i krumpire u cipelama za zločeste. Prema tradiciji, dolaze svaki dan od 12. prosinca do Božića, pa jedni noću lupaju vratima, drugi kradu dimljene kobasice, jedu ostatke hrane iz tava i lonaca.
Sveti Nikola, katolički svetac zaštitnik djece, tradicionalno ih daruje ako su bila dobra i zato se na prozoru ili uz kamin ostavljaju čizmice ili čarape koje su 6. prosinca pune darova. U katoličkim zemljama južne Europe darove tradicionalno nosi i mali Isus, pa djeca u Hrvatskoj mogu dobiti darove i od jednog i od drugog.
U Dalmaciji i nekim dijelovima Italije 13. prosinca darove nosi Sveta Lucija.
U nekim zemljama zločestom djecom bave se i likovi poput zlih vještica ili čudovišta. U Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Hrvatskoj i Mađarskoj zločestoj djeci šibu na taj dan nosi Krampus čije ime potječe od njemačke riječi za kandžu.
Krampus kažnjava djecu tako da ih sprema u pletenu košaru na svojim leđima i nosi ih u svoj brlog. Često se prikazuje s lancima i zastrašujućom maskom koja ima rogove, kljove i dugački jezik i može nalikovati satirima iz grčke mitologije. Priča o Krampusu potječe iz poganskih vremena i prema legendi Sveti Nikola otjerao bi Krampusa od djece ako obećaju da će se pristojno ponašati.
Pomoćnik svetog Nikole u Nizozemskoj – crni Petar, svake je godine predmet rasprava i prosvjeda jer se običaj smatra rasističkim zbog crne boje kože sluge.
Talijanska vještica Befana ima crvene oči, debele usne i jezivi izraz lica i obično je pokrivena čađom od penjanja kroz dimnjake i, naravno, leti na metli.
Priča o Befani datira iz 16. stoljeća, a po nekima vuče korijene iz doba starog Rima. Ona je prema dobroj djeci dobra, a prema zločestoj zločesta. Dobra djeca od nje dobivaju darove 5. siječnja, poput tradicionalnih smokava, datulja i meda ili modernijih slatkiša i igračaka a zločesta prašinu i pepeo, luk ili češnjak.
U Španjolskoj i Portugalu djeca darove dobivaju na blagdan Sveta tri kralja. Vjeruje se da Baltazar, Melkior i Gašpar u to vrijeme putuju istim načinom kojim su putovali u Betlehem kada su darivali novorođenog Isusa. Djeca ostavljaju na prozorskim daskama cipele ispunjene slamom, mrkvama i zobi kako bi dovabili konje trojice mudraca. Najdraži im je ipak Baltazar koji putuje na magarcu i za kojeg se vjeruje da je onaj koji dariva djecu.
