Čime se bavi teorija igara? Teorija igara proučava sljedeće entitete:
a) grupa – u svakoj igri postoji nekoliko donositelja odluka koje ćemo zvati igrači
b) interakcija – svaka akcija koju napravi jedan igrač nužno mora utjecati na barem jednog od ostalih igrača
c) strategija – igrači računaju na interakciju prilikom donošenja odluka, stvarajući plan igranja, tj. strategiju
d) razum – svaki igrač bira najbolju moguću akciju.
Pitanja na koja igrači odgovaraju
Kad igramo neku igru, ključna je činjenica da odluke pojedinih igrača utječu na ostale igrače. Iz toga proizlaze mnoga pitanja na koja igrači pokušavaju odgovoriti igrajući igru odnosno tražeći strategije. Navest ćemo samo tri…
1. Koje pretpostavke o protivničkim potezima igrači imaju?
2. Kako će koji protivnik igrati?
3. Koje su posljedice nekog poteza – kako on utječe na cijelu grupu?
Teorija igara bavi se tim i srodnim pitanjima. Pogledajmo neke primjere međuovisnosti u stvarnom životu:
a) aukcije
b) glasovanja/izbori
c) sukobi životinja
d) upotreba prirodnih izvora (onih koji se obnavljaju, poput šuma, i onih koji se ne obnavljaju, poput nafte)
e) bankroti kompanija
f) ulaganja u istraživanja i razvoj.
Uzmimo recimo nasumično testiranje na doping (npr. na olimpijskim igrama). Grupu čine međusobno kompetitivni igrači i Međunarodni olimpijski odbor (International Olympic Committee, IOC). Interakcija se pojavljuje i između igrača (koji odučuju o treningu i o eventualnom dopingiranju) i s MOO-om (kojemu je cilj održati reputaciju sporta). Razumna strategija kod igrača znači donošenje odluka u ovisnosti o vjerojatnosti pobjede (npr. preuzimanje manjeg ili većeg rizika pri nekim potezima), kao i procjenu šanse da ih MOO uhvati ako se odluče dopingirati. Slično, MOO mora odlučiti o načinima testiranja i kaznama, ovisno o cijeni testiranja i vrijednosti čiste reputacije.
Primjer iz ekonomije
Sukladno tome, u ekonomiji – primjerice istraživanju i razvoju farmaceutskih kompanija – grupa je skup tih farmaceutskih tvrtki, interakcija proizlazi iz činjenice da najbolju zaradu na nekom lijeku ima kompanija koja ga prva proizvede (i patentira), a razumna strategija potrebna je da bi se maksimizirali profiti, uzevši u obzir angažman suparnika pri izradi istog lijeka.
Prema nekim procjenama, američke farmaceutske kompanije troše oko 20 posto profita na istraživanja i razvoj. Cijena razvoja prosječnog lijeka iznosi oko 350 milijuna dolara. Očito, kompanije su jako zainteresirane u odlučivanju u koje linije proizvoda treba ulagati, kolike cijene zadati za pojedine lijekove, kako smanjiti razne rizike vezane uz nove lijekove i slično.
Koliko je teorija igara sveobuhvatna i dalekosežna, dokazuje i Nobelova nagrada za ekonomiju dodijeljena trojici Amerikanaca 2007. godine. Leonid Hurwicz, Eric Maskin i Roger Myerson nagradu su dobili zahvaljujući teoriji o funkcioniranju tržišnih mehanizama, koja pobliže objašnjava situacije u kojima će tržište dobro funkcionirati.
Teoriju je inicirao Hurwicz, a dalje su je razvijali Maskin i Myerson. No to je samo razrada ideja koje je u svojoj doktorskoj disertaciji postavio briljantni Nash i za koje je (tek) 1994. godine nagrađen Nobelom.
Scena iz filma (na engleskom jeziku)
