Novinar i spisatelj Đermano Senjanović, poznatiji kao Ćićo, preminuo je iznenada u četvrtak 18. travnja navečer u svom domu u Splitu, a ispratili smo ga na konačni počinak, nakon baš lijepe i potresne komemoracije, u splitskom groblju Lovrinac u ponedjeljak 22. travnja. Ćićo je rođen 1949. godine u Splitu. Tu je započeo osnovnu školu, ali ju je završio u Zagrebu, gdje je nastavio školovanje u gimnaziji, a onda na sveučilištu, prvo na Strojarskom, a onda na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao. Bio je carinik i špediter, nešto kratko i političar, jer je nastupio kao prvi predsjednik Dalmatinske akcije, ali život mu je bio obilježen pisanjem i novinarstvom. Naravno i sportom, nadasve piciginom, iako je svojedobno bio meštar maloga nogometa i tenisa.
U našu ga je profesiju uveo znameniti Anatolij Kudrjavcev, koji je otkrio nevjerojatan talent koji je Ćićo imao za humor i za satiru. Senjanović je ispisao ponajbolje stranice u tom žanru: legendarne rubrike u Feral Tribuneu: ”Dorin dnevnik” i ”Luminova pošta”, glasovite rubrike ”Teletina” i ”Ajme meni” – da samo spomenem neke od najvažnijih među tisućama priloga koje je objavio u Berekinu, Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, Feralu i Novome listu, pretvorile su ga u novinara koji se cijeloga radnoga vijeka beskompromisno i dosljedno borio za bolje demokratske običaje. Dodajmo da je objavio nekoliko odličnih knjiga, Dorin dnevnik, roman US&A; Vidi, vidi; Teletina; Evo me u posteju…
Njegova urednica, spisateljica i prevoditeljica Nada Gašić, kazala je da je njegova Feralova rubrika ”Dorin dnevnik” nešto unikatno, da je Dorinim dnevnikom Ćićo pomaknuo granice nadrealnog, ne samo u tijesnoj hrvatskoj književnosti. Uspijevao bi te nasmijati i rasplakati u istoj rečenici, veli Nada i dodaje: ”Bio je pisac koji se petljao u sve što mu je na pamet palo, koji je psovao i pjevao u isto vrijeme, tvorac autentične, kažu, tv kritike-kronike ”Teletine” u koju je ugurao cijelu svoju obitelj, sve svoje prijatelje, poznanike, povijest Splita i Hrvatske, historiju Jugoslavije, partizanske borce i hrvatske dragovoljce, kroniku propasti i nadanja, rezignacije i rijetkih ushita, što će kad-tad netko lucidan konačno prepoznati kao novostvoreni žanr koji je rezultirao jednim od najčudnijih romana u književnosti uopće”.
Elem, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, kolega Zdenko Duka, tada izvan zemlje, zamolio me da govorim u ime naše cehovske udruge i na komemoraciji i na ispraćaju. Kazao sam da je bio veliko dijete, sanjar, melankolik, plačipizda (kao i ovaj koji ovo sada piše), dobričina, iznad svega genijalac i da je Ćićo vjerovao u bajke, a naročito u bajku pravde, ljudskih prava, antifašizma, mira, bratstva i jedinstva i novinarskih sloboda. S velikim respektom i u stavu mirno, osobito treba pamtiti njegove godine u Feralu kada je, s ostalim kolegama, kao nigdje drugdje, obranjeno dostojanstvo naše profesije. Međutim, dodao sam, kakav je to usud, što je bilo više demokracije, to je naših sloboda bivalo sve manje pa su danas mnoge naše kolegice i kolege bačeni na ulicu, jedva preživljavaju, stoga vjerujem da je i to steglo Ćićino srce.
Senjanović je simbol one Hrvatske koju volimo i koju nosimo: hrabre, ali duboko izranjavane domovine. Zemlje koja iziskuje novu socijalnu, kulturnu, ljudsku i duhovnu dimenziju. Ćićo je znak i dobroga novinarstva u kojem je uglavljeno bezuvjetno priznanje istine svakog bitka. Duboko je vjerovao da su u novinarskoj profesiji najvažnija solidarnost i vraćanje digniteta.
I tako, stojim ja pored njegova lijesa i promatram njegovu udovicu Vedranu, shrvanu od boli, nastojeći dokučiti koliko se to boli u tom trenutku sakupilo u njenome srcu, jer bijaše to, njihova, naime, velika ljubav pa sam se zapitao, jer se taj trenutak može svima dogoditi, kako bi bilo da je moja Claudia na mjestu Vedrane? Hoću kazati, jesam li joj dobar suprug, korespondiram li joj kako valja, neopisivoj ljubavi koju mi pruža?
Jer, fućkaš intelektualni život i javne nastupe, Claudia je moje sve: moj orijentir i moj oslonac, moje utočište i moj spokoj. I pošto je Ćićo bio prema Vedrani izuzetan gospodin i suprug, a, osim toga, fantastičan i otac i djed, ako se smijem (i moram) ugledati u etičnost i profesionalnost Ćićina novinarstva, kako ispadam kada se mjerim prema etosu njegova privatnoga života?
Suprugu sam poznavao sam od 1999. zbog sudjelovanja na seminarima o pomirenju u centru koji je baptistička zajednica iz Rijeke imala u prekrasnom mjestu Fužinama, u Gorskome kotaru. Ali je ljubav buknula u ljeto 2004. Ona je Njemica, rođena je u Manili, na Filipinima, u obitelji protestantskih misionara iz naših sokaka (Claudijin otac, Helmut Keller, rođen je u selu Erdeviku u Vojvodini, odakle su otišli kada su 1943. partizani ubili njegova oca koji je bio njemački vojnik).
Claudia je provela djetinjstvo u filipinskoj džungli s plemenom Dumagat, ali je osnovnu i srednju školu obavila po američkom sistemu u Manili. Kako u toj državi ta škola nije bila priznata i kako joj nije bilo moguće nastaviti sveučilišno obrazovanje, odlučila je preseliti se u Njemačku. Na sveučilištu u Heidelbergu diplomirala je španjolski i pedagogiju, a magistrirala englesku književnost i filologiju. Francuski je pak studirala na Sorboni nakon godinu dana prakse španjolskog u Granadi. Godinama je predavala jezike i radila za Akademiju znanosti i umjetnosti u stvaranju rječnika srednjovjekovnog španjolskog jezika kakav se govorio u XI. stoljeću u doba velikog Alfonsa I. s mnoštvom riječi arapskog i hebrejskog porijekla, tako da Claudia nekako poznaje i te jezike. A učila je i latinski i grčki.
Od ljeta 2004. do ljeta 2006. kada sam ju zaprosio, a ona prihvatila brak, napravio sam tisuće i tisuće kilometara vozeći u jednom dahu između Zagreba i Heidelberga. Tu sam spoznao moć Božje riječi od koje moja supruga, iskreno i potpuno, živi. Ljubovati u Heidelbergu bio je čisti užitak. To je grad koji čovjeku vraća pogaženo dostojanstvo. Grad koji liječi traume i emocionalne rane kakvih sam imao napretek. U svakom slučaju, ako vam se pruži prilika, posjetite ovaj hram znanja i kulture koji godišnje obilazi preko tri milijuna turista. Na glasovitom “putu filozofâ” (der Philosophenweg), ako pažljivo budete tragali, naći ćete na jednoj klupi urezanu poruku, “Tu su se prvi put poljubili Claudia i Drago”, koja demantira glasoviti stih “Ich hab’ mein Herz in Heidelberg verloren” (u Heidelbergu srce ja izgubih), jer, ne. Ja sam ga tamo, nadam se, zauvijek pronašao.
Pojma nemam kamo će me život voditi i, da, to me sada muči, koliko će još trajati. Ovo što je prošlo do danas, od stupanja u brak s Claudijom u Heidelbergu u listopadu 2006., ono što je, na kraju, važno, dovoljno je da vam sa sigurnošću kažem da ju ne želim nadživjeti. Ne bih mogao otrpjeti tu bol. Claudia me tješi, dobronamjerno, diskretno, dubinski i kaže: “Uvijek je najbolje onako kako jest”.
Kažu da čovjek govori dubokim, toplim glasom opće stvari, običnim riječima, ali da tu riječ, ljubav, koja sve nagovještava i svatko očekuje, ne izgovara nikako, ili da je neće do kraja života izgovoriti kako treba. Ovo što sam napisao, nije učinjeno za vrijeme još jednog sna, nego u vrijeme nesanice. Ne spavam i znam da ne spavam. Claudia povremeno ulazi u sobu jer me nema pored nje u toplom krevetu u kojem među nama, jer kažu da se život vrti u ciklusu, leži mala maskota, jedan od onih pingvina koje se prodaju za nekoliko eura u IKEA-i, možda misli da sam potpuno odsutan, u drugoj okolini, na drugom kraju planete, u nekom drugom svijetu. U djetinjstvu, s Irmom, moja dječačka ljubav među pingvinima. Ne. Prisjećam se sebe, nekih trenutaka svjetlosti, brišem nepotrebna siječanja. Gazim sve dublje u tu svjetlost koja se budi izvan moje radne sobe i gubim se u njoj. Za Claudiju. Za uvijek. Sve što nikad nisam mogao u snu naslutiti ni na javi vidjeti, kazala mi je nesanica svojim nijemim, plahim, očaravajućim mirom….
