“Ovo je najbolja stopa u mandatu ove Vlade i to je lagani oporavak”, komentirao je potpredsjednik Vlade Branko Grčić pad BDP-a u drugom kvartalu od 0,7 posto, čime se slabljenje hrvatskog gospodarstva nastavilo već sedmi kvartal zaredom. Naime, Državni zavod za statistiku objavio je u petak prvu procjenu bruto domaćeg proizvoda (BDP) u drugom tromjesečju: BDP je realno manji za 0,7 posto u odnosu na isto tromjesečje 2012. To je manji pad nego u prvom kvartalu i nešto manji nego se očekivao. Ali, dakako, nije ni baš optimistična vijest, kako to pokušava prikazati inače smireni i simpatični Grčić.
No, dobro, još nisu stigli rezultati ovogodišnje turističke sezone (ona i dalje traje), koja je- unatoč zlogukim prognozama onih koji više vole sve vidjeti crno- ipak ostala na razini prošlogodišnje. Vidjet ćemo što će biti nakon toga, ali, zapravo, s nestrpljenjem iščekujemo mjesece koji su pred nama, a u kojima bi se, kako su u više navrata istaknuli pojedini članovi Vlade, trebali vidjeti prvi rezultati mjera koje je ekipa iz Banskih dvora donosila od kada je preuzela vlast. I sam je ministar Linić, zacijelo najagilniji ministar u Vladi, ponavljao kako se trebamo strpjeti i pričekati prve rezultate koncem godine. A do nje nije dugo, vrijeme nam svima leti takvom brzinom da je u to teško uopće i povjerovati.
Pokušajmo ipak biti barem jednom, za promjenu od uobičajenog hrvatskog jala, optimisti, unatoč tome što je jedno od posljednjih istraživanja pokazalo da više od 60 posto ispitanika smatra da Vlada ne vodi zemlju u dobrom smjeru, ali sve se to može promijeniti. Uostalom, tko bi još do prije mjesec dana vjerovao da će se upravo Slavko Linić naći na listi najpopularnijih političara, odmah poslije predsjednika Josipovića?! Građani ipak, bez obzira na standardno gunđanje, vide tko i što radi, a Liniću se težak rad ne može osporiti, ma koliko mi siktali na njegove metode. Najbolje se to pokazalo na primjeru toliko osporavane fiskalizacije, koja je ulila velik novac u državnu blagajnu.
Ono što se nikako ne može osporiti ovoj Vladi, koja i dalje ima epitet neučinkovite, spore i čak traljave, jest da svakako želi promijeniti situaciju u državi i pokrenuti je iz recesije u kojoj je već pet godina. Pet mučnih, dugih kao stoljeće godina, koje nam se čine kao vječnost, u kojima smo izgubili nadu, vjeru u bolju budućnost. Svjesni smo da smo zapali u stanje ravnodušnosti, apatije, depresije, očaja… da je gotovo 300.000 građana u blokadi, da su blokirani računi mnogih firmi, poljoprivreda u komi, da je sve teža naplata kredita, posebice stambenih, a građani su u teškom dužničkom ropstvu. Svima nam je potrebna riječ utjehe, ne samo nužno iz Crkve, koja se previše često obrušava na ovu vlast gotovo neprijateljski, već konsenzus svih relevantnih ljudi i institucija u našem društvu. Imamo li snage za takvo što, posebice sada kada smo ušli u Europsku uniju i trebamo funkcionirati po njezinim pravilima?
Ili je sve ovo uzalud i trebamo se prepustiti pesimizmu? Teško nam je, zaista teško, a svaki pokušaj koji dolazi iz Vlade, ma o čemu se radilo, redovito biva dočekan “na nož”. Točno je da je Kukuriku preuzela državu u katastrofalnom, gotovo devastiranom stanju, ali, zašto nisu nikada iznijeli točne podatke o tome koliko je stanje dramatično? To stalno prepucavanje između vladajućih i HDZ-a o tome tko je kriv, a tko prav’, izludilo nas je do kraja. Ništa mi nemamo od tog političkog foklora Milanovića i Karamarka koji se međusobno šamaraju. Ovih dana baš čitam neke komentare kako bi se u odlučnosti da se stvari mijenjaju, premijer Milanović trebao ugledati na zagrebačkog gradonačelnika Bandića, koji je krenuo u žestoki obračun s bivšom upravom Zagrebačkog holdinga. Slušamo oštre riječi iz usta gradonačelnika, ali i nepokolebljivost da raščisti stanje u tom ogromnom gubitašu, kojega su taoci svi građani Zagreba. Što god mislili o Bandiću, ne možemo ne primijetiti pravi deficit političara takvog stila, koji imaju petlje tresnuti šakom o stol i reći- dosta je, sada je stvarno dosta.
Dajmo Vladi šansu, voljeli je, ili ne; sada je upravo na pola puta. Bilo kakvi prijevremeni izbori (uostalom, praktički su i nemogući, budući da vladajuća koalicija ima većinu u Parlamentu), bili bi još jedan korak unatrag. Ma koliko (ne) voljeli, išla nam živce, ili je smatrali luzerskom, u ovom smo trenutku tu gdje jesmo, a ova Vlada jedina. Kako sam već u uvodu rekla, vrijeme leti nevjerojatnom brzinom; već na sljedećim izborima pokazat će se vjeruju li građani Hrvatske ipak više HDZ-u, negoli lijevoj koaliciji.
