Izraelska pozicija apsolutne nadmoći već nekoliko godina polako slabi te se trenutni razvoj događaja čini kao ružan san koji nije daleko od najgore noćne more. Nestanak stabilnog partnera na južnoj granici značajno mijenja izraelsku sigurnosnu poziciju te ojačava poziciju Irana.
Neuspjeh američke transformacije Bliskog istoka
SAD, kao jedina posthladnoratovska sila, devedesetih pokušala je izraelsko – palestinskim mirovnim ugovorom pokrenuti ekonomski uzlet te ojačati proameričke režime od sjeverne Afrike do Perzijskog zaljeva, uz izolaciju Iraka i Irana. Iste posljedice pokušala je izazvati Busheva administracija kroz Irak, no efekti su bili obrnuti od očekivanog – značajno su ojačali kako Iran tako i brojni islamistički pokreti u Libanonu, Iraku, Afganistanu i Palestini. Predsjednik Obama se na poslijetku u duhu demokrata vratio Clintonovoj taktici iz devedesetih. Na području Bliskog istoka države se mogu podijeliti na snažne faktore ili regionalne igrače (Izrael, Egipat, Turska, Iran, Saudijsku Arabiju i donekle Siriju) te slabije ili kako bi ih ja nazvao regionalne igračke (Irak, Libanon, Palestina).
Međusobni odnosi vrlo su kompleksne naravi te se pojednostavljeno mogu okarakterizirati kao situacija ravnoteža snage, poput Europe 17. i 18. stoljeća, u kojemu se snažni faktori bore za nadmoć, pri čemu utjecajem novca, oružja i ideologija pokušavaju utjecati na slabije faktore ne bi li ih pridobili na svoju stranu. U tom natjecanju Iran je dosadašnji pobjednik – utjecaj šijitskih proiranskih faktora sve je značajniji u Iraku, u pojasu Gaze Hamas je preživio operaciju “Lijevano olovo” početkom 2009. a Hezbollah je prije nekoliko dana postavio svog kandidata za premijera Libanona. Unatoč sankcijama, sabotažama i atentatima na nuklearne znanstvenike Iran velikim koracima korača prema nuklearnom oružju koje je popraćeno ubrzanom modernizacijom vojnih kapaciteta. Wikileaks su samo potvrdili poznatu činjenicu da se većina arapskih zemalja, na čelu sa Saudijskom Arabijom , UAE i Egiptom žestoko protivi iranskoj bombi koja bi Iran pretvorila u najsnažniju regionalnu muslimansku silu.
Izrael sve ugroženiji
Nakon povlačenja sa juga Libanona i palestinskih područja Izrael je prekinuo dugu tradiciju nulte stope tolerancije prema ugrozi na svojim granicama. Na sjeveru područje Libanona kontrolira Hezbollah, koji je 2006. godine pokazao da se može nositi sa najkvalitetnijom svjetskom vojnom silom. Iz Irana i Sirije poslane su velike količine suvremenih raketnih sustava koji mogu doseći većinu izraelskih gradova. Hamas u pojasu Gaze pretrpio je teške gubitke, no kada se uzme u obzir niska razina vojne opreme koja dolazi tunelima iz Egipta ili se izrađuje u kućnim radionama, žestina i neselektivnost izraelskog napada vrlo brzo je popunila pokret novim regrutima. Hamas osim potpore Irana uživa i veliku potporu Muslimanskog bratstva, čije bi jačanje u Egiptu značajno zakompliciralo situaciju te povećalo mogućnost da Hamas preuzme vlast i na Zapadnoj obali gdje zasada vlada umjereniji Fatah. Mirovni proces i dalje je kilometrima daleko, unatoč ogromnim ustupcima na rubu poniženja koje nudi palestinska strana i sve većem broju zemalja koji priznaju Palestinu – koja je i dalje samo fiktivni pojam međunarodne diplomacije. Destabilizacija Egipta znatno otežava potencijal izraelskih napada na iranska nuklearna postrojenja do kojih će doći kad-tad jer nestanak četrdesetgodišnjeg monopola na nuklearni kišobran za Izrael je nedopustiv. Izrael je i dalje neprikosnovena regionalna gospodarska i vojna sila no morati će uložiti znatno veći trud u očuvanje svog statusa.
Tel Aviv čeka i gleda preko Sueza
U ovakvoj situaciji promjene koje se zbivaju u Egiptu postaju zabrinjavajuće same po sebi i bez pomisli na širenje pobune među ostalim arapskim zemljama. Kada dođe do odlaska Mubaraka u očima Izraela otići će i simbol sigurnosti. Temelj regionalnog mira doći u pitanje – čak i ako ne dođe do najgore opcije a to je pobjeda islamističkog Muslimanskog bratstva – čak i umjereno egipatsko vodstvo (poput Turske) predstavljalo bi sigurnosnu dilemu koja vodi u vrlo skupu utrku u naoružavanju.
Izraelska regionalna suradnja uvijek je funkcionirala sa vladajućim elitama, vojnim zapovjednicima i obavještajnim službama no šire mase tradicionalno su neprijateljski nastrojene a povijesna iskustva su pokazala da su arapske demokracije vrlo opasna avantura (kao u Gazi i Libanonu). Sjetimo se 1979. godine – do tada je Iran bio glavni regionalni saveznik Izraela dok je Egipat bio najveći neprijatelj – te godine potpisan je izraelsko – egipatski mir a islamska revolucija srušila je šaha Pahlavija te je došlo do zamjene uloga.
Što Bliskom istoku nosi 2011? Ništa dobro čini se…
