Davor Štern, danas konzultant u tvrtki Trade consulting d.o.o. smije se kada nabraja brojne poslove koje je obavljao i kaže „svugdje sam bivši; te bivši ovo, ono… a danas sam neovisan“. No, razgovor koji smo vodili sa Šternom, nekadašnjim ministrom gospodarstva, a kasnije generalnim direktorom INA-e, a potom i predsjednikom Nadzornog odbora INA-e, bio je doista ozbiljan, jer, kako i sam kaže, Hrvatska je u vrlo teškoj gospodarskoj situaciji.
Što će Hrvatska dobiti 1. srpnja, ulaskom u EU?
Pa, 1. srpnja, ulaskom u EU, Hrvatska neće dobiti ništa osim svečanosti, čestitki i dobrih želja za napredak. Ono što bi Hrvatska trebala dobiti, ili bolje rečeno, zaslužiti je nesmetan ulazak na novo, ogromno tržište koje odjednom, od vanjskog postaje unutarnje. Dugo su hrvatski privrednici kukali kako je za njihove nevolje krivac i gubitak tržišta bivše Jugoslavije, koje je bilo jedinstveno, a dio njih je bio u pravu, jer se je hrvatska proizvodnja uspješno prodavala u svim bivšim republikama bivše Jugoslavije. Ali, od tada je prošlo 23 godine, mnoge su firme i robne marke nestale, svjetska ekonomija se promijenila, a hrvatska ekonomija atrofirala. Zato ćemo u narednom razdoblju tražiti svoje mjesto pod europskim Suncem, kada smo već propustili izraditi studije utjecaja i otvaranja novih mogućnosti za robu iz Republike Hrvatske u EU. Također, godinama uporno odbijaju sve Vlade, agencije, komore i institucije inicijativu koju sam predlagao, a to je izrada ekonomske i energetske strategije Hrvatske u EU.
Je li to zalog za bolju gospodarsku budućnost?
Takva bi strategija, da je bila izrađena bila zalog za bolju ekonomsku budućnost Hrvatske na novom zajedničkom tržištu gdje sigurno postoje niše, specifična mjesta za specifične proizvode koje bi Hrvatska mogla prodavati unutar ovog novog, ogromnog tržišta. Ovako nas sada tek očekuje period traženja sebe i prilagodbe novim uvjetima koje će još biti otežano gubitkom pogodnosti iz CEFTE, o čemu smo isto tako počeli kasno razmišljati. Proces pregovaranja o poglavljima u domeni gospodarstva nije bio dovoljno transparentan i podložan javnoj raspravi, jer su se jurili rokovi nauštrb kvalitete, a često su i pregovaračke skupine bile sastavljene po stranačkim i inim neprihvatljivim kriterijima, posljedice čega ćemo još osjećati u idućih nekoliko godina.
Ima li ulazak u EU negativnih učinaka za Hrvatsku, primjerice?
Konkretne negativne posljedice sigurno postoje ali, kao što sam ranije rekao, one će se raspoznavati sa vremenom koje dolazi. Prva posljedica koju ćemo osjetiti već ovo ljeto, a već se i sada osjeća, jest uvođenje viza za građane Rusije, Turske, Kine, Kazahstana, Azerbajdžana… Neće se samo smanjiti broj turista, već će se smanjiti i gospodarska aktivnost sa tim zemljama. Nadalje, već su počeli problemi sa autohtonim proizvodima, prošek, teran, a biti će još toga i to je dokaz da se u pregovorima nije vodilo dovoljno računa o svim segmentima gospodarstva. Doći će i do odljeva kvalitetne radne snage iz pojedinih grana i dolazak manje kvalitetne, ali jeftinije snage iz drugih zemalja EU, u kojima su standard, plaće i BDP niži nego u Republici Hrvatskoj.
Kako će se članstvo u EU odraziti na hrvatski standard, odnosno, plaće?
Ovdje će se pojaviti potreba postizanja konkurentnosti sa drugim, relativno mladim članicama EU, a prvenstveno Mađarskom, Slovačkom, Rumunjskom i Bugarskom, gdje su prosječne plaće znatno niže od naših i ta se razlika osjeća u cijeni raznih proizvoda i usluga. Načelo slobodnog kretanja robe i ljudi doći će do punog izražaja i drastično će postati vidljiv umjetno visok tečaj kune u odnosu na trošak rada u gore spomenutim zemljama.
Kada već govorimo o EU, kako komentirate nedjeljne izbore, na kojima je HDZ nadmašio sadašnju vlast? Jeste li očekivali takav rezultat?
Očekivao sam ovakav rezultat, jer je trebalo kazniti neodgovornost Vlade za nepotreban trošak od oko 80 milijuna kuna, koliko su stajali ovi izbori. Za taj novac moglo se izgraditi nekoliko vrtića i škola, a izbore održati istodobno sa lokalnima, koji dolaze mjesec dana kasnije. Smatram da je to jedini razlog za niski postotak izlaska na izbore, a posredno i za uspjeh oporbe koja je znala kapitalizirati očekivanu nisku izlaznost.
Kako ocjenjujete rad Milanovićeve Vlade?
Previše je toga već rečeno o novoj Vladi i sve što bih rekao bilo bi ponavljanja. Stoga bih usporedio Vladu sa simfonijskim orkestrom. Premijer je dirigent koji ravna orkestrom na temelju partiture, a orkestar mora biti sastavljen od dobrih muzičara koji slijede dirigenta i trude se svoje dionice odsvirati što bolje. Našem dirigentu nedostaje partitura, odnosno, Strategija razvoja zemlje i u svom orkestru ima nekoliko muzičara koji nisu dorasli svirati u tom orkestru. Jasno da u takvim uvjetima niti jedan dirigent ne bi mogao imati vrhunsko djelo.
Je li dobar potez prodaja CO i HPB, kao jedine banke koja je ostala u hrvatskom vlasništvu? Nije li to definitivna rasprodaja obiteljskog srebra?
Smatram da je prodaja CI i HPB loš potez u krivo vrijeme. Naime, sadašnji ekonomski trenutak je loš za prodavatelja, a i upitno je trebaju li dvije kompanije koje, po definiciji, moraju biti profitabilne, država uopće treba prodavati. Ali, kako su već otišle banke, Hrvatski telekom, INA i ostali, tako će vjerojatno otići i ove dvije. Floskula da je država loš upravitelj vrijedi samo kada država povjeri upravljanje svojom imovinom nekompetentnim osobama koje se biraju po svim ključevima osim stručnih i moralnih. O tome bi se dali napisati cijeli romani ali, što je, tu je.
Može li uopće ova Vlada izvući Hrvatsku iz gospodarskog gliba?
Niti ova Vlada, niti bilo koja iduća neće Hrvatsku izvući iz ove situacije bez izrade strategije ekonomskog oporavka i razvoja koje mogu napraviti samo dvije-tri globalne kompanije u suradnji sa domaćim stručnjacima biranima mimo političkih kriterija. Takva bi strategija bila partitura po kojoj bi dobar dirigent ravnao kvalitetnim orkestrom i ostvario dobar zvuk, jedinstven nastup, dobar ugođaj i zadovoljio publiku. Kod nas se stalno bježi od riječi strategija, jer je njezina realizacija kroz projekte mjerljiva i pridonosi ostvarivanju vizije, koja isto tako nedostaje. Primjerice, kada se govori o Zakonu za poticanje strateških projekata, postavlja se pitanje tko će definirati koji je projekt strateški, ukoliko nema unaprijed izrađene cjelokupne strategije razvoja države. Bez toga to je samo još jedan instrument kupovanja alibija za lov u mutnom.
Treba li devalvirati kunu?
Kunu je trebalo devalvirati prije 15 godina, a treba i danas. Jasno je da se to tada moglo učiniti mnogo jednostavnije i bezbolno, ali nećemo to moći izbjeći, koliko god bježali od te teme. Današnja cijena rada, nekretnina, hrane i ostaloga u Hrvatskoj je visoka, jer je tečaj kune nerealan i ne odražava ekonomsku sliku gospodarstva. Stoga i nismo konkurentni u usporedbi sa drugim zemljama na sličnom stupnju razvoja i stoga će nas i nadalje zaobilaziti sve velike investicije, koje su uvjet za početak smanjivanja stope nezaposlenosti. Poseban je problem što se je dugo dozvolilo da se kuna koristi isključivo kao obračunska jedinica, a ustvari su svi krediti u privredi i stanovništvu bili u eurima, dolarima, i na žalost, švicarskim francima. U slučaju devalvacije kune to bi sve došlo na naplatu, državi, građanstvu i privredi, ali je to neminovnost sa kojom ćemo se, kad-tad morati suočiti. Ovdje bi mogao pomoći MMF koji bi svojim kreditima mogao amortizirati gorku pilulu i pomoći da se računi svedu na nulu. Država bi se trebala zadužiti za iznos kojim bi građanima kompenzirala gubitke koje je ona i prouzročila dozvolivši kroz dugo vremena ovu nečasnu „deviznu klauzulu“ od koje su korist imale i imaju isključivo banke.
Postoji li ikakva mogućnost da se INA vrati u hrvatsko vlasništvo, ili je ona definitivno izgubljena, a profit uzimaju Mađari?
Prošli nadzorni odbor kome sam ja bio na čelu je ostavio ovoj Vladi kompletan pregled stanja u INA-i i mišljenje na temelju kojeg bi se upravljanje INOM moglo vratiti na pravilan put. Jedino kvalitetno upravljanje kroz sinergiju interesa dioničara može dati dobar rezultat. Očito je Vlada odabrala neki svoj put o kojem osobno ne znam ništa i stoga ne mogu komentirati sadašnje stanje.
Hoće li ikada biti sproveden plinovod iz Rusije u Hrvatsku, ili je i to gotovo?
Ponovno pitanje na koje ne znam odgovor, jer se stvari događaju stihijski. Od velike pompe suradnje sa Katarom oko LNG projekta, skoro istovremenog primanja visoke ruske delegacije GASPROM-a i razgovora sa njima kao i kontakti sa konzorcijem TAL-a o jadranskom plinovodu, također su posljedica strategije koje nema. Hrvatska ima teoretski, energetsku strategiju koja je već u trenutku donošenja (2009 god.) bila nekvalitetna, proturječna samoj sebi i time nerazumljiva. Svaka država treba znati koji su joj prioriteti, pogotovo u energetici a pri tome mora voditi računa o interesima globalne politike i strategije svojih najvažnijih političkih partnera. U svakom slučaju, takva strategija mora biti dugoročna i održiva a samim tim i vjerodostojna.
Koji su energetski potencijali Hrvatske?
Hrvatska još ima energetskih potencijala koji su doduše u padu, ali sa pravilnom strategijom i prikladnim zakonima o korištenju rudnog blaga, odnosno, mineralnih sirovina, može se drastično povećati istraživanje i proizvodnju nafte i plina u Hrvatskoj. Isto tako treba i dalje poticati razvoj alternativnih izvora energije, ali i ovdje treba prvenstveno voditi računa o interesu države. Nažalost, politika i dalje i sve više utječe na gospodarstvo. Sama izjava premijera da su mu važniji političari u Vladi od stručnih ljudi govori o tome da je kod nas još uvijek prisutna ideologija kadroviranja politike u gospodarstvu, a odatle i niz problema koji se javljaju u svakodnevnim događanjima.
Imate li političkih ambicija?
Kako sam već, Hvala Bogu, djed petorici unučadi, sve mi je snažniji poriv da se ukoliko se za to ukaže prilika i potreba u meni bliskoj političkoj opciji uključim u politički život. Trenutačno nisam član ni jedne stranke, ali mi je želja da moji unuci ostanu živjeti u jednoj sretnoj i dobro vođenoj i uređenoj Hrvatskoj, bez potrebe da iz nje odlaze trbuhom za kruhom i provedu kao ja, 16 godina na radu izvan Hrvatske. To mi je jedini motiv i poticaj za bilo kakav politički angažman, ukoliko mi bude ponuđen u prihvatljivoj političkoj opciji.
