Zašto se reforma uopće provodi? Zato što je postojeći sustav međugeneracijske solidarnosti već dugo neodrživ. Ako se reforma sustava ne bi provela, mirovine bi bile sve manje a izdvajanja za njih sve veća. Odnos zaposlenih i umirovljenika bio je naime 1990. godine 4:1, a sada je 1,3:1, premda je prag održivosti generacijskog sustava 3:1. Postojeći mirovinski sustav, koji funkcionira logikom međugeneracijske solidarnosti, osmišljen je još krajem 19. stoljeća. Kako ljudi danas žive sve dulje, sve je više umirovljenika čije mirovine sustav treba osigurati. Tako mirovinski sustavi koji se temelje samo na međugeneracijskoj solidarnosti posvuda u svijetu dolaze u krizu te se i u najrazvijenijim zemljama razmišlja o njihovoj reformi (a u većini zemalja takva je reforma i provedena), jer je svuda sve nepovoljniji omjer zaposlenih i umirovljenih osoba.
Zašto drugi stup?
Hrvatska proživljava izrazitu krizu postojećeg sustava. Dok je još 1990. godine četvero radnika uplaćivalo za mirovinu jednog umirovljenika, danas 1,3 zaposlenih uplaćuje za jednog umirovljenika. Dakle, sustav je već neko vrijeme neodrživ. Da se nije pristupilo reformi, već negdje 2040. trebalo bi izdvajati oko 60 posto iz bruto-plaće samo da bi se održala razina mirovina kakvu danas imamo. Znamo da su današnje mirovine niske i većini umirovljenika ne osiguravaju zasluženu dostojanstvenu starost. Reforma se provela kako bi se sustav uravnotežio, prestao biti opterećenje za proračun, a time i smetnja gospodarskom razvoju Republike Hrvatske, te kako bi se stvorile pretpostavke za rast budućih mirovinskih isplata.
Reforma mirovinskog sustava sadašnjim će zaposlenicima osigurati veća primanja nakon umirovljenja, na razini nacionalnoga gospodarstva bit će to uravnoteženje mirovinskog sustava, koji se danas uvelike financira iz državnog proračuna, čime se onemogućuje smanjenje javne potrošnje i poreznog pritiska, što će pridonijeti ukupnom gospodarskom rastu, a stvaraju se i pretpostavke za rast nacionalnoga gospodarstva.
Sustav koji donosi sigurnost
Drugi stup mirovinskog sustava provodi se putem obveznih mirovinskih fondova kojima će upravljati društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima. Sustav pruža sigurnost tako da društvima za upravljanje mirovinskim fondovima precizno propisuje gdje mogu ulagati novac svojih članova/osiguranika. Sav se novac mora ulagati u zakonom dopuštene vrijednosnice koje su uvrštene za trgovanje na uređenim tržištima i čije su cijene dnevno utvrdive. Budući da se minimalno 50 posto vrijednosti imovine obveznih mirovinskih fondova mora ulagati u obveznice Republike Hrvatske, tj. dužničke vrijednosnice koje je država izdala i čiju isplatu jamči, veći će dio rizika portfelja mirovinskog fonda biti rizik države. Imovina mirovinskih fondova bit će plasirana prije svega u sigurne vrijednosnice, što će i ukupno poslovanje budućih mirovinskih fondova činiti vrlo sigurnim.
Uz sigurnost, vrijednosnice u koje će se novac fondova plasirati davat će i prinose, što će osigurati rast vrijednosti imovine članova fondova, čime se stvaraju pretpostavke da buduće mirovine budućih umirovljenika budu veće nego što su mirovine današnjih umirovljenika.
Što reforma donosi osiguranicima?
– svaki zaposlenik dobit će osobni račun na koji će mu se uplaćivati pet posto iz bruto plaće za mirovinsko osiguranje
– nestaje mogućnost da zaposlenici ne znaju uplaćuje li poslodavac za njih zakonske doprinose
– uplatama upravljaju profesionalci koji ih ulažu u sigurne vrijednosnice (obveznice i dionice država i najboljih tvrtki u zemlji i svijetu) te tako pružaju sigurnost i osiguravaju prinos na uloženi novac, čime se stvaraju pretpostavke da mirovine osiguranika budu veće nego kad se reforma ne bi provodila
– novac na osobnom računu osobno je vlasništvo osiguranika i predmet je nasljeđivanja, što nije slučaj u današnjem sustavu.
