Ugledna američka udruga Građani za poreznu pravdu (Citizens for Tax Justice – CTJ), koja je u veljači upozorila da Facebook temeljem jedne porezne olakšice prošle godine u državni proračun nije uplatio ni centa poreznih davanja, istražila je istovjetne rabote drugih korporacija. Prema aktualnim saznanjima, 280 tvrtki uvrštenih na listu Fortune 500 u posljednje tri godine izbjeglo je platiti 27,3 milijarde dolara.
Popis najvećih poreznih nečasnika predvodi Apple, koji je u navedenom razdoblju izbjegao plaćanje 3,2 milijarde dolara, a Facebook je drugi sa 1,6 milijardi. Pritom, Facebook je u 2012. poreznom olakšicom izbrisao sve porezne obveze u SAD-u, a Apple je u tri godine srezao vlastite federalne i savezne poreze za 20 posto.
Magične uštede ostvaruju se kroz poreznu olakšicu na dioničke opcije izvršnih direktora i nagrada u dionicama kompanija. Opcije se nude kao nagrađivanje i dugoročno motiviranje direktora, a ponekad i ‘običnih’ zaposlenika, koji ostvaruju pravo da nakon određenog vremena kupe dionice tvrtke po cijeni koja je fiksna u trenutku davanja opcije. Korporacije ostvaruju porezne olakšice za razliku između ‘povlaštene’ cijene i stvarne vrijednosti dionica, dok zaposlenici razliku prijavljuju kao oporeziva primanja.
U nekim slučajevima, porezni odbitak na temelju opcija ostvaruje se isplatama direktora u dionicama umjesto u novcu, što smanjuje, ako ne i potpuno poništava porezne obveze korporacija.
Prije 2006., tvrtke su mogle odbiti ‘trošak’ opcija u svojim poreznim prijavama smanjujući oporezivi iznos profita, ali nisu morale na isti način smanjiti profite u izvještajima za dioničare, što je rezultiralo velikom razlikom između uknjiženog i oporezovanog prihoda. Neki promatrači, uključujući CTJ, tvrdili su da je najrazumniji način za rješavanje tog problema zabrana bilo kakvih poreznih odbitaka za ‘troškove’ koji nisu prikazani kao stvarni gotovinski izdaci, kao i da se isto pravilo uvede za financijske izvještaje za dioničare.
Međutim, odredbe koje su na snazi od 2006. zadržale su takvu poreznu olakšicu, a od tvrtki se zahtijeva da smanje profit prikazan u izvještajima vodeći računa o opcijama. No i tako prikazane olakšice još uvijek su značajno manje od onoga što tvrtke zadržavaju kao porezne odbitke. To se događa zato što čudno postavljene odredbe zahtijevaju da se vrijednost opcija u izvještajima računa – ili procjenjuje – u trenutku izdavanja opcija, dok porezni odbici reflektiraju stvarnu vrijednost u trenutku kada se opcije aktiviraju. Tvrtke obično određuju niže vrijednosti dionica te tako u konačnici ostvaruju mnogo veće porezne uštede od iznosa koje prikazuju kao odbitke u financijskim izvještajima za dioničare.
Unatoč promjenama koje su nastupile 2006., porezne olakšice na opcije još uvijek jasno umanjuju učinkovitost poreza na dohodak poduzeća. Izvješće CTJ-a iz studenog 2011. o porezima korporacija s liste Fortune 500 koje su bile profitabilne od 2008. do kraja 2010. pokazalo je da je upravo ta porezna olakšica ključni razlog za niska porezna davanja mnogih najuspješnijih tvrtki.
Posljednjih godina, neki članovi Kongresa uzeli su zloglasnu poreznu olakšicu ‘na nišan’. U veljači ove godine, demokratski senator Carl Levin iz Michigana predložio je zakonsku odredbu kojim bi se izjednačili financijski izvještaji za vlasti i dioničare, a porezna olakšica za dioničke opcije ograničila na milijun dolara.
