Geopolitički sukobi se sve razvidnije prelijevaju izvan područja diplomacije i sigurnosti, mijenjajući uvjete pod kojima poduzeća nabavljaju sirovine, pronalaze kupce, natječu se na tržištu i odlučuju o novim ulaganjima. Carine, trgovinska ograničenja, poremećaji opskrbe i nagle promjene cijena energenata postaju instrumenti i posljedice šireg nadmetanja država. U tom spoju ekonomskih instrumenata i geopolitičkih ciljeva geoekonomija sve više oblikuje odnose na svjetskoj sceni.
Za hrvatska poduzeća izloženost tim promjenama ne ovisi samo o tome izvoze li na tržišta na kojima se uvode carine ili posluju li izravno s geopolitički važnim partnerima. Posljedice se prenose i kroz europske dobavljače i kupce, promjene konkurencije, cijene ključnih inputa te odluke o investicijama. Hrvatska je snažno povezana s europskim tržištem: prema podacima Državnog zavoda za statistiku, oko dvije trećine robnog izvoza u 2025. bilo je usmjereno prema članicama EU-a, dok je iz njih dolazilo približno tri četvrtine robnog uvoza. Zbog toga se poremećaj na nekom od većih europskih tržišta može odraziti i na poduzeća koja nemaju izravne poslovne veze s državom iz koje je sukob ili trgovinska mjera potekla.
Analiza Europske komisije o prelijevanju vanjskih šokova na gospodarstva članica EU-a upućuje na nekoliko ključnih kanala prijenosa: trgovinu i konkurenciju, opskrbu i troškove te neizvjesnost i investicije. Njihovo razumijevanje pomaže objasniti kako se međunarodna politička odluka pretvara u poslovnu posljedicu i gdje poduzeća mogu ranije prepoznati vlastitu izloženost. Za hrvatske tvrtke zato je važno shvatiti kako i kroz koje kanale geopolitika može utjecati na njihovo poslovanje.
Prvi kanal: trgovinske barijere i konkurencija
Prvi i najvidljiviji kanal su trgovinske barijere. Američke carine prema EU-u nisu u 2025. prosječno proizvele velik izravan pad europskog izvoza u SAD. Europska komisija procjenjuje da su količine izvoza EU-a u SAD tijekom godine u prosjeku ostale blizu razine iz 2024., iako su oscilacije bile velike. Oko polovice država članica ipak je zabilježilo pad izvoznih količina.
Istodobno se povećavao trgovinski deficit EU-a s Kinom: uvoz kineske robe rastao je, dok je europski izvoz na kinesko tržište slabio. Povećanje uvoza iz Kine i pad cijena upućuju na snažniji konkurentski pritisak na europskom tržištu, premda Komisija upozorava da taj trend nije moguće objasniti samo preusmjeravanjem trgovine zbog američkih carina. Važni su i slabija domaća potražnja u Kini te strukturni problemi njezina gospodarstva.
Za hrvatske tvrtke takva se promjena može osjetiti i bez izravne izloženosti američkom tržištu. Ako europski proizvođač izgubi dio američkog tržišta, može pokušati povećati prodaju u Europi. Proizvođači iz drugih zemalja mogu preusmjeriti robu na tržišta na kojima se suočavaju s manje trgovinskih prepreka. Time se mijenjaju konkurentski uvjeti i za poduzeća koja nemaju nikakvu izravnu vezu s američkim tržištem.
Za europsku, pa tako i hrvatsku tvrtku, to može imati dvostruki učinak. Jeftiniji uvoz može smanjiti troškove i povećati kupovnu moć potrošača. Istodobno može povećati konkurentski pritisak na domaće proizvođače. Europska komisija izričito upozorava na mogućnost istiskivanja dijela domaće proizvodnje, iako ne procjenjuje njegov ukupni razmjer.
Njemačka, jedno od ključnih izvoznih tržišta Hrvatske, istodobno je među članicama koje su zabilježile znatan pad izvoza u Kinu. Slabija potražnja na velikom tržištu može se prenijeti na hrvatske dobavljače koji posluju s njemačkim proizvođačima, dok veći priljev konkurentske robe iz Kine može utjecati na cijene i tržišni položaj europskih proizvođača.
Za hrvatske tvrtke posljedice ovise o njihovoj poziciji u lancu vrijednosti. Jeftiniji kineski proizvodi mogu smanjiti troškove nabave, ali istodobno povećati pritisak na domaće proizvođače. Promjena trgovinskih tokova zato može biti povoljna za jednog poduzetnika, a nepovoljna za drugoga.
Drugi kanal: poremećaji opskrbe i troškovi
Drugi kanal prijenosa geopolitičkih šokova čine dostupnost sirovina, cijene energije i transportni troškovi. Pandemija je pokazala da najjeftiniji dobavljač nije nužno i najsigurniji. Današnje trgovinske i geopolitičke napetosti dodatno naglašavaju važnost poznavanja cijelog opskrbnog lanca.
Poduzeće može nabavljati robu od pouzdanog partnera u EU-u, a da pritom nema uvid u to odakle dolaze sirovine, energija ili komponente koje taj partner koristi. Poremećaj na jednom dijelu lanca zato se može prenijeti kroz više razina dobavljača, povećati troškove ili ugroziti rokove isporuke.
U prehrambenoj industriji, primjerice, Podravka ističe razvoj domaće baze sirovina i suradnju s lokalnim dobavljačima kao dio svoje poslovne strategije. Takva suradnja može ojačati pouzdanost nabave, ali ne izolira poduzeće od globalnih poremećaja. Cijene energije, gnojiva, ambalaže i transporta ovise i o međunarodnim tržištima, pa se vanjski šokovi mogu preliti na troškove čak i kada sirovine dolaze od domaćih proizvođača. Slična je izloženost prisutna u industriji: poduzeće može nabavljati komponente od europskog dobavljača, ali posljedice poremećaja osjetiti ako taj dobavljač ovisi o uvoznim dijelovima ili sirovinama, odnosno ako se problemi prenesu na njegove kupce.
Energetski šok posebno jasno pokazuje kako se geopolitički događaji pretvaraju u troškovni pritisak. Sukob na Bliskom istoku i poremećaji na energetskim tržištima ponovno su povećali rizik od rasta cijena fosilnih goriva. Europska komisija upozorava da su manja, otvorena gospodarstva ovisna o uvozu energije posebno osjetljiva na takve promjene jer rast uvoznih cijena pogoršava njihove vanjske bilance. Prema procjeni, Hrvatska je, uz Maltu, Sloveniju i Cipar, među članicama čija je trgovinska bilanca posebno osjetljiva, a u scenariju koji Komisija analizira, nepovoljne promjene cijena mogle bi pogoršati hrvatsku trgovinsku bilancu za iznos ekvivalentan približno 1 do 2 postotna boda BDP-a u 2026. i 0,4 do 1 postotnog boda u 2027., uz pretpostavke nastavka trgovinskih trendova iz 2025.
U europskoj ekonomskoj politici sve više se naglašavaju diversifikacija i ekonomska sigurnost. Cilj je smanjiti ovisnost o pojedinačnim dobavljačima, tržištima i izvorima ključnih inputa kada bi prekid njihove dostupnosti ozbiljno ugrozio poslovanje.
Praktična implikacija za poduzeća je da procjena troškova ne može počivati samo na aktualnim cijenama i ugovorenim uvjetima. Važno je znati koji su inputi ključni za poslovanje, koliko dobavljača postoji za njih, koliko brzo se mogu zamijeniti i što bi se dogodilo kad bi isporuke ili cijene bile poremećene nekoliko mjeseci. Takva analiza ne uklanja vanjske šokove, ali pomaže razlikovati manje neugodnosti od prekida koji bi ozbiljno ugrozili proizvodnju ili isporuku kupcima.
Treći kanal: neizvjesnost i investicije
Treći kanal teže je vidjeti u poslovnim izvještajima, ali može imati dugoročne posljedice: neizvjesnost. Kad nije jasno kakva će biti buduća trgovinska pravila, cijene energije ili potražnja na ključnim tržištima, poduzeća teže procjenjuju isplativost novih ulaganja. Oprez može značiti odgodu kupnje opreme, širenja proizvodnje ili zapošljavanja, i onda kada se neposredni troškovi još nisu promijenili.
Analiza Europske komisije nalazi statistički značajan negativan učinak neizvjesnosti na investicije u približno trećini država članica. Reakcije se razlikuju među zemljama, ali zajednička i domaća neizvjesnost povezane su sa slabijim investicijama, pri čemu ulaganja u strojeve i opremu mogu reagirati brže i snažnije. Hrvatska se ubraja među države u kojima su investicije osjetljive i na šokove neizvjesnosti na razini EU-a i na domaće šokove.
To je važno jer se odluke o ulaganju donose na temelju očekivanja i procjene oportunitetnih troškova. Poduzeće koje odgađa ulaganje zbog neizvjesnosti možda kratkoročno čuva likvidnost, ali može i propustiti priliku za povećanje produktivnosti, diversifikaciju dobavljača ili ulazak na novo tržište. S druge strane, ulaganje bez razmatranja mogućih promjena u trgovinskim pravilima, cijenama inputa ili potražnji može stvoriti nove ranjivosti.
Neizvjesnost zato nije razlog da se svaka odluka odgodi, nego čimbenik koji treba uključiti u njezinu pripremu. Umjesto oslanjanja na jednu prognozu, poduzeća mogu razmotriti nekoliko vjerodostojnih scenarija kako bi razumjeli koje bi promjene najviše utjecale na poslovni model i koje je odluke moguće prilagoditi ako se okolnosti promijene.
Što poduzetnici mogu napraviti?
Geopolitika nije varijabla koja se može precizno prognozirati, no poduzeća mogu graditi geoekonomsku otpornost tako da mapiraju vlastitu izloženost.
Prvo treba identificirati ključne proizvode, sirovine i komponente bez kojih poslovanje ne može funkcionirati. Zatim pogledati dalje od neposrednog dobavljača: iz kojih zemalja dolaze njegovi ključni inputi i koliko brzo postoji alternativa.
Drugo, treba analizirati kupce, a ne samo tržišta. Ako je hrvatski poduzetnik dobavljač njemačkoj, talijanskoj ili austrijskoj kompaniji, važno je znati koliko je ta kompanija izložena SAD-u, Kini ili drugim osjetljivim tržištima.
Treće, treba pratiti kako promjene trgovinskih tokova utječu na konkurenciju. Trgovinski poremećaj može istodobno zatvoriti jedno tržište i otvoriti drugo. Roba koja više ne može konkurirati na američkom tržištu može se pojaviti na europskom.
I četvrto, treba scenarijski promatrati ključne troškove: što se događa s maržom ako poraste cijena energije, transporta ili ključne sirovine; što ako dobavljač kasni; što ako najveći kupac smanji narudžbe.
Posljednje pitanje otvara prostor za stratešku imaginaciju: sposobnost da se zamisle različiti mogući razvoji događaja i unaprijed razmotri kako bi oni promijenili poslovne odluke. Riječ je o prepoznavanju pretpostavki koje poduzeće uzima zdravo za gotovo i provjeri što se događa ako se pokažu pogrešnima.
Hrvatsko gospodarstvo ne može kontrolirati smjer globalnih trgovinskih sukoba. Može, međutim, bolje prepoznati gdje je izloženo njihovim posljedicama i koje odluke može donijeti prije nego što se promijenjeni uvjeti odraze na poslovne rezultate.
