Ako je vjerovati analitičarima, maloprodaja luksuznih dobara do 2012. godine narast će za čak 71 posto. Propast nekih od najvećih globalnih financijskih institucija i kriza koja pogađa najjača svjetska gospodarstva činjenice su koje nisu previše utjecale na tržište luksuznih dobara.
Za to tržište budućnost je prilično optimistična s obzirom na to da postiže dvoznamenkaste stope rasta. Do 2112. godine predviđa se da će potrošnja luksuznih proizvoda dosegnuti nevjerojatnih 450 milijardi dolara. Prema istraživanju, rast se odnosi na maloprodaju luksuznih dobara: odjeće, modnih dodataka, nakita, satova, parfema i kozmetike prema etabliranim globalnim brendovima. Predviđaju da će tržište koje je u 2007. vrijedilo 263 milijarde dolara zabilježiti rast od 71 posto do 2012. godine.
Pogled prema Istoku
Razlog tomu jesu svakako brzorastuća tržišta kao što su Kina, Indija i Rusija. Rast standarda u tim zemljama povećava potražnju za visokom modom i luksuznim proizvodima. Velike modne kuće kao što su Giorgio Armani, Prada, Dolce & Gabbana, Roberto Cavalli i Salvatore Ferragamo već su ušle na ta tržišta i nastoje ostvariti rast i profit širenjem u tim brzorastućim gospodarstvima.
Nedavno otvaranje Kine prema uvozu govori o šest milijardi dolara potrošenih na luksuzna dobra, a Goldman Sachs predviđa da će potrošnja luksuznih dobara u Kini porasti sa 12 na 29 posto do 2015. godine. Ako se predviđanje ostvari, Kina će se smjestiti na drugo mjesto svjetskog tržišta luksuznih dobara, vrijednog 80 milijardi dolara godišnje, odmah iza Japana.
“Made in China” kao poslovna orijentacija
Danas se bočica slavnog parfema “No. 5” pod brendom Coco Chanel prodaje svakih 30 sekundi, a tržište se konsolidiralo na otprilike 60 posto biznisa koncentriranog u 35 luksuznih brendova. No važno je naglasiti da je visoko profitabilna luksuzna industrija, u začetku vrlo ekskluzivna i teško dostupna, pojavom sveopćeg konzumerizma i masovnog tržišta također postala takva. Dakako, na uspješnost industrije, kao i svi drugi trendovi, utjecao je i premještaj proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom. Primjerice, Louis Vouiton najavio je otvaranje tvornice cipela u Indiji, a Armani se služi kineskom radnom snagom.
Je li to mudar potez, tek će tržište pokazati, jer ipak su najveći kupci skupe odjeće bogataši kojima je stalo do ekskluzivnost i statusa. Hoće li i dalje nositi Pradinu haljinu ako na njoj piše Made in China?
