Ipak, u drugom kvartalu prošle godine zabilježen je pozitivan trend, da bi se ponovno od ljeta pa do prosinca povjerenje značajno urušilo. Ovakav trend vjerojatno je odraz općeg stanja u zemlji i financijske krize u eurozoni: Credo banka je bankrotirala, za neke se banke procjenjuje regularnost poslovanja, sve se češće čuju informacije o krizama u zemljama iz kojih dolaze banke – matice i o njihovim možebitnim potezima u zemljama jugoistočne Europe. Cijelo takvo okružje dovelo je i do značajnog smanjenja štednje u hrvatskim bankama.
Međutim, banke se u Hrvatskoj kao i cijeli bankarski sustav procjenjuju znatno bolje u usporedbi s nekim drugim institucijama – društvenim i političkim. Iako je razina povjerenja još uvijek visoka, u usporedbi s 2010. godinom dolazi do pada povjerenja u HNB odn. guvernera. Povjerenje u banke nije se značajnije mijenjalo. Pozitivna iskustva s bankom očito utječu na dobru procjenu povjerenja u banke.
Kriza u eurozoni, naročito u zemljama iz kojih dolaze vlasnici banaka koje posluju u Hrvatskoj, dovela je do toga da se međunarodne bankarske grupacije dvojako procjenjuju: podjednaki je udio građana koji percipiraju međunarodne grupacije kao jamac, ali i kao izvor rizika za sigurnost banaka-kćeri u Hrvatskoj.
Procjene sigurnosti i povjerenja preduvjet su poslovanja banaka. S ciljem povećanja povjerenja u banke, Vlada je osigurala štedne uloge do 400.000 kn, a banke pokušavaju pridobiti klijente dizanjem kamata na štednju. Hoće li to biti dovoljni poticaj da hrvatski građani povećaju svoje štedne uloge u bankama ili će se možda okrenuti drugim načinima štednje?