Ustavne promjene ostavljene su da „fermentiraju“, poručio je pošloga petka predsjednik Sabora SDP-ov Josip Leko i pridodao potom da je „u sljedećih desetak dana koliko očekuje da će se odgoditi glasovanje, poželjan proces demokratskih konzultacija“. Kakve su to konzultacije i s kime te oko čega točno, detalji su koje nije podijelio s javnošću, ali što to nju i briga – jer da je promjena Ustava za građane važna ili da ona na njih utječe, onda bi ih vladajući valjda i uključili u proces izmjena.
No, ovoga je puta ta “velikodušnost” izostala jer se iz samo njoj poznatih razloga, a to, kako inače milostiva vladajuća koalicija marljivo mantra – nisu dnevnopolitičke potrebe, o promjenama temeljenog konstitutivnog državnog dokumenta dogovara iza građanima zatvorenih vrata.
I to je velika šteta, jer ovo je prilika da aktualna vlast konačno više napravi barem par dobrih koraka u pravom smjeru, a na što upozorava i prof. dr. sc. Sanja Barić, predstojnica Katedre za Ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci i vanjska članica saborskoga Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, s kojom smo razgovarali uoči „fermentacije“ o (ne)potrebnim promjenama Ustava, Ustavnom sudu i ustavnim sucima te ustavnim zakonima koji to nisu, o referendumu i o braku, o sekularizmu i o Katoličkoj crkvi te naposljetku i o građanskom obrazovanju. A da je upravo njega više, svih bi problema oko prethodnih pitanja bilo manje.
O USTAVNIM IZMJENAMA
Da samo mijena vječna jest, pokazuje se i na primjeru Hrvatske, čiji Ustav čeka već peta izmjena u samo 20-ak godina, a i zakoni se mijenjaju takvom brzinom da ispada kako još nisu ni doneseni, a već su izmijenjeni. No, dok se kod njihovih izmjena građane i nađe više ili manje uključene u cijelu priču, u slučaju ove najavljene pete izmjene Ustava to je vrlo upitno, čime se unosi dodatnu nesigurnost, koja nikako ne može imati ljekovita svojstva za demokraciju, koja je ionako osjetljiva biljka. I to pogotovo sada kada još uvijek nije jasno hoće li one stvari koje uvijek nekako prigodno završe izostavljene, poput sređivanja stvari oko referenduma ili jačanja sekularizma, biti uvrštene u prijedlog izmjene Ustava. A s obzirom da nije jasno ni hoće li i na koji način u kreiranje toga prijedloga biti uključena javnost, stručnjaci i građani, koliko uopće možemo govoriti o legitimnosti toga procesa te posljedično njegovom rezultatu?
Barić: Što se tiče samog broja ustavnih izmjena, ne spadamo u države s prečestim izmjenama. No, ova zadnja, peta, izmjena koju se predlaže, predstavlja tipičan primjer kako se ustavne izmjene ne bi smjele odvijati.
Naime, sadržajne izmjene poput uvođenja nezastarijevanja bilo kakvih kaznenih djela, izmjene odredbi o referendumu koje su nesumnjivo potrebne, zahtijevaju široku javnu raspravu u koju trebaju biti uključeni ne samo stručnjaci, nego i šira javnost jer se radi o temeljnim političkim odlukama i određenjima hrvatskog društva.
O nezastarijevanju smo puno govorili, smatram osobno da zbog tih oblika kaznenog djela nije potrebno mijenjati Ustav, no ako potreba ipak postoji – nju treba utvrditi konzultiranjem kaznenopravne struke, kriminologa, evaluacijom kaznenog sustava i stvarnim pokazateljima da je tako nešto potrebno. Za razliku od toga, pitanje referenduma se nesumnjivo pokazalo kao loše regulirano i postoji potreba za izmjenom, ali također treba iznjedriti najbolje rješenje, koje se ne može prelomiti preko koljena u trenutku traženja glasova da bi se postiglo dvotrećinsku većinu.
Pravnotehnički se to može učiniti, ali je svakako pokazatelj lošeg odnosa prema Ustavu i vrlo veliki pokazatelj nelegitimnosti takvih eventualnih budućih ustavnih rješenja.
Priliku za poboljšanje Ustava, dakle, ne treba odbaciti, ali ona treba biti reprezentativan primjer ukupnog pristupa vladajućih prema demokratskim procedurama.
Barić: Upravo tako. Primjerice, prilikom četvrte izmjena Ustava, koliko god je ona bila primarno motivirana našom željom i stremljenjem prema članstvu u Europskoj uniji, ipak je javna rasprava trajala gotovo dvije godine i cijela je opća i stručna javnost bila u prilici predložiti svoje prijedloge.
Bio je to puno bolji primjer izmjene Ustava od ovoga što nam se sada događa, a što nam zapravo pokazuje velike indicije da je riječ o političkom koraku i rješavanju jednog konkretnog slučaja, ili da je bar motivirano jednim jedinstvenim slučajem. A to se jednostavno tako ne smije raditi i to je loš korak trenutno vladajuće koalicije koja inače ima sadržaj i mogla bi sasvim drugačije postupati, ali žao mi je da je upala u zamku vlastih da li karakternih slabosti, da li osjećaja moći, da li nestrpljivosti zbog činjenice da bi u kratko vrijeme htjeli mnogo toga postići, pa onda čine potpuno pogrešne stvari, a ovo je jedna od njih. I to dugoročno jedna jako loša stvar za društvo.
O REFERENDUMU
Kao što se vidi na primjeru dugogodišnje nesređene situacije oko referenduma zbog koje dvoje građana može odlučiti o bilo kojem pitanju važnom za preostalih četiri milijuna građana, a i gdje s obzirom na praktično iskustvo društvenog konteksta pojedinih inicijativa, nije ugrađena mogućnost svojevrsnih osigurača. Poput pitanja o kojima se na referendumu ne bi moglo odlučivati, a kao što su primjerice ljudska prava, porezna davanja, državni proračun i ratifikacije međunarodnih ugovora kako bi se zaštitile temeljne vrijednosti demokratskog poretka. Kako to kvalitetno i što trajnije urediti?
Barić: Komparativne analize pravnih poredaka pokazuju različita rješenja. Kao prvo, institut referenduma nije toliko raširena pojava, ali ne zbog straha od naroda, nego zato što je narod, odnosno velik broj ljudi koji u nekom trenutku treba o nečemu odlučiti, a kao primjer toga može poslužiti SAD, podložan različitim oblicima manipulacije koja proizlazi iz bogate propagandne mašinerije i političkoga PR-a od kojega mnogi žive jer se i ovisno o financijskim sredstvima lobirajućih strana jedno pitanje može prikazati sasvim drugačije od njegove biti.
Međutim, kada komparativno uspoređujemo, zanimljivije je promatrati one države koje su nam bliskije prema pravnom poretku, i u tom je smislu važan primjer Slovenije, koja je upravo promijenila svoj Ustav i u pogledu referendumskih odredbi ograničila spomenuta pitanja. Ponajprije je isključila mogućnost ustavotvornog referenduma, odnosno da se narodnom ili građanskom inicijativom pokrene izmjena Ustava, ali naravno da parlament može pitati narod o promjeni Ustava.
Hrvatska ne spada u države s bogatom tradicijom neposrednoga odlučivanja i tu je jedna dodatna opasnost koja tim više pokazuje da u ovakvoj državi moramo prije svega zaštititi prava manjina, ali i svakako državni proračun, sva porezna i financijska pitanja, ratifikaciju međunarodnih ugovora, primjerice, kao nešto o čemu građani ne bi mogli odlučivati i možda pitanja vezana uz vojsku i državnu sigurnost.
S obzirom da demokracija na umu treba imati i vrijednosna određenja jer njezin temelj nije samo procedura, ali je stanje sada takvo kakvo jest – kako razriješiti situaciju oko referenduma o braku gdje su evidentno ispunjeni svi formalni uvjeti, a vladajući i dalje odugovlače s njegovim raspisivanjem i tako ne pokazuju poštovanje prema Ustavu?
Barić: Imamo nekoliko razina toga problema. Počnimo prvo od pravne razine – ipak je vrijednost ustavne demokracije poštivanje procedura kakve god one jesu dok su na snazi. U tom smislu, bilo kakvo odugovlačenje, koje je sad već očito, nije dobro.
Pravna procedura koja je trenutno na snazi omogućava pokretanje postupka prethodne ocjene ustavnosti postavljenog pitanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i smatram da je to procedura koju neizostavno treba iskoristiti da bi Ustavni sud bio u prilici donijeti ne samo konkretnu, nego i načelnu odluku o svim ovim pitanjima o kojima smo maloprije govorili, a što je moguće već iz sadašnje formulacije Ustava.
Ustavni sud ima pravo odlučiti da bi takvo pitanje bilo protuustavno, no važno je naglasiti da to ne bi automatski značilo da se brak širi na istospolne zajednice kao jedan strah koji je motivirao potpisnike peticije. To bi samo govorilo o odnosu prema odlučivanju o ljudskim pravima određene manjine i to bi mogao biti jedan konkretan odgovor na jedno načelno pitanje, koje će onda biti zakonski regulirano ako i kada društvo bude spremno. Naime, moramo biti svjesni da svaki Ustavni sud djeluje u određenom društvenom kontekstu i da mora procijeniti je li i u kojoj mjeri društvo spremno za neke odluke.
Ova priča, naravno, ima i puno dublje korijene jer bi trebalo promotriti i sociološku pozadinu odnosno zašto političke elite dozvoljavaju da se objektivno postojeće društvene frustracije kontinuirano usmjeravaju u relativno nevažna društvena pitanja na štetu ranjive skupine, svejedno koje, vidimo i što se događa s ćirilicom, umjesto da se fokusiramo na rješavanje stvarno važnih pitanja, a to je vladajuća koalicija propustila učiniti.
Što je s Inom i MOL-om, što je s Croatia osiguranjem, što je s našim vodama, s bitnim gospodarskim resursima u državi? Zašto mi raspravljamo mjesecima o emotivnim stavovima prema nečemu što je društveno irelevantno u smislu angažiranja frustracija čiji je temelj umjetno stvoren sukob, umjetno stvorena opasnost?
O USTAVNOM SUDU
No, koliko je Ustavni sud dobar u igranju uloge koju treba imati kao čuvar Ustava i demokracije te djelovati i proaktivno? Zašto se ne oglašava oko pitanja o referendumu, kao i oko pitanja ćirilice jer riječ je o Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina?
Barić: Svaki se Ustavni sud sastoji od sudaca – konkretnih ljudi sa svim njihovim prednostima i manama, osobnim vrlinama i ograničenjima pa je u tom smislu i odluka uvijek skup pojedinaca. Svakako moramo utvrditi da je sadašnji sastav Ustavnog suda kvalitetniji od bilo ijednog dosada i da su mu načelno odluke kvalitetnije od ijednog sastava dosada, barem mnogi broj odluka.
Međutim, jest činjenica da postoji prostor za veću aktivnost Ustavnog suda, no i on je svjestan u kojoj okolini djeluje. Primjerice, Ustavni sud je počeo relativno često usvajati i objavljivati izvješća Hrvatskom saboru o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti u Republici Hrvatskoj. No, svjedoci smo da Sabor gotovo u pravilu ignorira sva ta mišljenja. Dakle, Ustavni sud je negdje u položaju da ako djeluje proaktivistički, koliko god bismo mi to željeli ili bi on to mogao, da dezavuira i ono malo autoriteta što ga ima u sustavu, ako ga ignoriraju.
Kada je riječ o konkretnim pitanjima poput ćirilice, tu je Ustavni sud nemoćan jer je Ustavni zakon o ustavnim pravima nacionalnih manjina jedan od onih zakona koji čine apsolutni nered u pravnom poretku jer nema snagu Ustava osim što se samo tako zove i Ustavni sud tu doista nije nadležan. On bi se tu mogao pozivati na nekakve nezakonitosti, ali time što ne izlazi u javnost pokazuje da zapravo ne vidi nekakvo nezakonito postupanje Vlade ili bilo kojeg aktera, nego mora ostati čist od miješanja u političke procese.
Predsjednik države je pravo tijelo koje bi se ovdje trebalo aktivnije uključiti, nikako Ustavni sud. Što se tiče referenduma o braku, također Ustavni sud čini vrlo mudro da se sada ne oglašava jer doista mora čekati da mu pitanje bude postavljeno. Sabor mora reagirati, na njemu leži odgovornost.
O SEKULARIZMU
Kad smo kod (ne)poštivanja, Hrvatska je prema Ustavu sekularna država, međutim, u praksi to baš i ne stoji, između ostalog i stoga jer se Ustavni sud proglasio nenadležnim za ugovore s Vatikanom, koje je zajedno s kanonskim pravom iskoristio kao opravdanje otkaza vjeroučitelju u javnoj školi jer se rastao i drugi put oženio.
Barić : Ustavni sud je u slučaju ugovora s Vatikanom izašao onda kada je bio u mogućnosti izaći sa svojim mišljenjem, naime, kada su bile promjene Ustava, Ustavni je sud izišao s mišljenjem da se razmotri njegova nadležnost kada su u pitanju međunarodni ugovori, a za što je potrebno izmijeniti Ustav.
Po pitanju sekularizma, odnosno činjenice da imamo određene međunarodne ugovore za koje postoji visoka vjerojatnost da su protuustavni, Ustavni sud je mogao dati svoju samostalnu procjenu. Ne bi pogriješili da su izašli s mišljenjem o takvoj situaciji, ali ne griješe ni što ne izlaze s njim jer je njihova slobodna samostalna ocjena je li to oportuno ili mudro, da se kolokvijalno izrazim, može li od toga biti kruha.
To je njihova procjena i ne bih ih osobito zbog toga prozivala jer, podsjećam, Ustavni sud je skup sudaca, koji imaju svoja uvjerenja, a i s obzirom na dosadašnji način njihova izbora – ne možemo to ni očekivati od njih jer je svatko tko je bio na vlasti sebi mogao staviti suce koji su mu bili bliski ili su mu odgovorali.
Budući da je promijenjen način njihova izbora i sada je potrebna dvotrećinska većina, više doista nema proceduralnog razloga da u što većoj mjeri budu izabrani stručni ljudi koji su dokazali da su u stanju odvojiti se od svojih intimnih emotivnih stajališta i stvarno se držati pravne struke. To je najvažnije i na tome valja inzistirati, a sama činjenica da jednog suca Sabor nije izabrao već dvije i pol godine, pokazuje odnos Sabora prema Ustavu i uvijek i ponovno naglašavam da glavnu odgovornost snosi Sabor. Ustavni sud je podložan kritikama, ali u konstelaciji tijela i njihova ponašanja u kojoj živimo, Ustavni sud treba označiti apsolutno pozitivnim.
O USTAVNIM SUCIMA
Mišljenja o tome su vrlo podijeljena upravo s obzirom na to da ustavne suce gotovo u pravilu prate repovi njihova izbora u smislu političke trgovine gdje najbolja roba nisu najkvalitetniji kandidati, a i kad se pogleda sadržaj i posebice tajming pojedinih njihovih odluka što također govori ponešto ili zapravo mnogo toga o poštivanju ustavnopravnoga poretka u državi. Baš kao i ponašanje spomenute institucije Predsjednika trenutno utjelovljene u Ivi Josipoviću, koji je kad je, primjerice riječ o ćirilici, bez obzira na svoja dopunska tumačenja propustio jasno i nedvosmisleno pozvati na poštivanje Ustavnog zakona.
Barić: Kako su suci uvijek ljudi, jako je važno stvoriti takvu proceduru u kojoj će sudjelovati što više tijela jer procedura – ako tražimo dvotrećinsku većinu – tjera da se izaberu osobe koje su prihvatljive i s kojima se mogu složiti i crveni i plavi i zeleni i žuti i narančasti. Drugi segment je stanje svijesti jer ako shvatimo da Ustav štiti svakoga, onda je naš zajednički interes, čak i ako se oko ničega drugoga ne slažemo, da imamo osnovna pravila igre.
Što se tiče predsjednika Josipovića, on je relativno dobro krenuo pozivajući na razgovor što je načelno dobra i ispravna priča, ali kad je vidio da je očito kako do tog razgovora ne dolazi, iz ovih ili iz onih razloga, mogao je i trebao na vlastitu inicijativu organizirati takav susret i početi rješavati situaciju koja traje već mjesecima i eskalirala je nasiljem. Dakle, to je nešto što je on konkretno sa svojim ovlastima i položajem trebao učiniti jer on je u krajnjoj liniji prema Ustavu jamac stabilnosti poretka.
Što se tiče činjenice da nije jasno pozvao na poštivanje Zakona i na neki način time jasno označio tko je odgovorniji što bi predstavljalo jasnu osudu razbijanja i ponašanja Stožera za obranu, mislim da je to jedna od rijetkih ili najveća slabost u trenutnoj osobi predsjednika Republike, kojoj u jednom trenutku kao da je važnost nezamjeranja postala važnija od izricanja jasnih pravnih stavova i zaštite pravnog poretka. Osobno bih voljela vidjeti da se Predsjednik ponekad može nekome i otvoreno zamjeriti, ne zbog svojih osobnih političkih stavova, nego zbog zaštite ustavnopravnog poretka i pravnih propisa.
O KATOLIČKOJ CRKVI
Pitanje je to na kojemu se moglo iskazati i vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj, koje se neprestano žali da joj se zamjera javne istupe, međutim, ovdje gdje je doista bilo opravdanja da se oglasi i pozove na smirivanje strasti, a ne da spominje «trovanje i agresiju», čime se samo nadovezala na spominjanje «masakra», nije se iskazala.
Barić : Temeljni je nauk kršćanstva pozivanje na ljubav, razumijevanje, poštivanje, toleranciju, nenasilje. Vrijednosti su to na koje bi valjalo opetovano podsjećati, kada si dio Katoličke crkve u Hrvatskoj ili inače, dio kršćanske zajednice. To se posebno odnosi na vodstvo Katoličke crkve. U situaciji nasilja, uništavanja državne imovine, neprimjerenog izražavanja dirigiranih frustracija potreba za takvih istupima tim je veća. Slijedom vlastitog temeljnog nauka jasno, nedvosmisleno i dosljedno pozivanje na razumijevanje, mirno i dostojanstveno ponašanje po mojem je uvjerenju jedino ispravno postupanje koje bi valjalo očekivati od Katoličke crkve u odnosu na sve društvene probleme.
O GRAĐANSKOM ODGOJU
S obzirom na sve navedeno, opet se jasno pokazuje da je u Hrvatskoj odavno sazrelo vrijeme za građansko obrazovanje, a na tom ste tragu i istaknuli da je «odnos prema Ustavu vrsta svjetovne religije i da je zato strašno važan građanski odgoj». No, svijest o njegovoj važnosti i njegova konkretna realizacija u školama kontinuirano izostaje, čak i kod vladajuće koalicije koja je to pitanje, tako barem (deklarativno) tvrdi, stavila među prioritete.
Barić : Država je zajednica građana i stoga je građansko obrazovanje silno važno i žao mi je da to do dana današnjega nije uvedeno, da nije još uvijek profunkcionirao kurikulum građanskog odgoja, a to je jedna od stvari na kojoj nadležni trebaju raditi, pogotovo u našem krugu gdje nema tradicije poštivanja ustavnosti.
