Tu je analizu na znanstveno-stručnom skupu u povodu obilježavanja 50. obljetnice Instituta za turizam krajem prošlog tjedna predstavio član njegova istraživačkog tima Neven Ivandić.
Kaskamo za konkurencijom?
Pad tržišnog udjela hrvatskog turizma u mediteranskoj konkurenciji Ivandić je potkrijepio podacima EUROSTAT-a po kojima je u Hrvatskoj od 2002. do 2007. godine broj noćenja u hotelima i sličnim kapacitetima, a po čemu je Hrvatska usporediva s drugima, povećan za sedam posto, dočim je u zemljama u mediteranskom okruženju (Grčka, Španjolska, Turska, Portugal, Italija, Cipar) to povećanje iznosilo 19 posto.
Pritom je dodao da tim podacima nije obuhvaćen promet (noćenja) u privatnim smještajnim kapacitetima i kampovima, u čijem je korištenju hrvatski turizam lider.
Naš turizam traje dva ljetna mjeseca
Kao moguće razloge manjeg rasta u hotelima, a time i pada konkurentnosti, naveo je izrazitu sezonalnost hrvatskog turizma, nisku iskorištenost kapaciteta i prihoda po smještajnoj jedinici i općenito nisku efikasnost kapitala.
Stoga smatra da o tim problemima treba dobro razmisliti pri kreiranju buduće strategije hrvatskog turizma, kao i mogućim uzrocima tih problema koje, među ostalim, vidi i u (ne)adekvatnosti upravljačkih i operativnih znanja i vještina te stupnju diferenciranosti turističkih proizvoda, posebno u samim destinacijama.
Naš turist troši 55 eura dnevno
O tome što se učini u destinaciji, o sposobnostima da se izmisle i tržištu ponude proizvodi koji će pridonijeti jedinstvenom turističkom doživljaju, ovisi konkurentnost pojedine destinacije, a time i cjelokupnog turizma.
Za destinacije je dobrim ocijenio što je prosječna dnevna turistička potrošnja u Hrvatskoj od 1997. do 2007. godine stalno pomalo rasla te 2007. dosegnula 55,48 eura, ali se pritom upitao i može li hrvatski turizam ipak bolje. Možda bi i mogao kada bi se destinacija, upravljanje njenom ponudom i razvojem više nego do sada stavilo u fokus turističke politike, uz stalno propitivanje njene konkurentske pozicije u odnosu na relevantno okruženje.
Pritom svakako treba misliti na važnost i sve veću potrebu tzv. destinacijskog brendinga, prostornog planiranja i održivosti te adekvatnost menadžmenta.