Multikulti mi zvuči kao marketinški slogan. Ne znam zašto, možda zbog rime. Zvuči kao novi Agrokorov proizvod, vitaminski sok za klince. A trebao je biti jedan od najvažnijih pojmova Europe.
Doduše već neko vrijeme nema onu snagu i pozitivnu konotaciju iz 80-ih, kada su ga kao politički termin predstavile zelene stranke u Njemačkoj. No sada možete čuti i ozbiljnije dijagnoze: europski multikulti nedavno je preminuo u 30 i nekoj godini života. Posljednji ispraćaj uputili su mu Merkel, Sarkozy i Berlusconi, dovodeći u pitanje jedno od temeljnih načela Unije – Schengenski sporazum. Čini se da je bogatim zemljama Unije dosadilo biti utočište nesretnicima koji se obala Zapada pokušavaju dočepati svim sredstvima – podmornicama, splavovima i političkim ucjenama.
Velike nacije u velikim problemima
U Njemačkoj živi 2,5 milijuna Turaka prema istraživanja „izrazito slabo integriranih u njemačko društvo – slabo plaćenih, nezaposlenih, neobrazovanih.“ Francuzi zakonima jamče znatno jednostavniju imigraciju građanima zemalja koje su nekadašnje francuske kolonije. Pa zato po onoj staroj – sve se vraća sve se plaća sada Francusku „koloniziraju“ Alžirci, Senegalci, Marokanci. Talijani su pak na dometu splavova svih Afrikancima sjevera koji u Europi vide bolju budućnost za svoju djecu. Britancima su to Indijci sa svojom vjerom, kulturom i običajima. Naravno da su ovi primjeri samo pokazni i pretjerano plošni – ali problem kojim sociolozi i političari navedenih zemalja razbijaju glave može se svesti pod sljedeće – Kako pomiriti nepomirljivo?
Treba imati ozbiljnu količinu mašte (možda bi to mogli nazvati i nekom težom riječi) ali pokušajte sljedeće: zamislite Lijepu našu i ovakav scenarij – nova članica Unije Hrvatska silno je profitirala ulaskom u EU. BDP je višestruko skočio i našli smo se uz bok zemljama koje su primamljive useljenicima sa svih strana svijeta.
U teoriji privlačne sile neke zemlje (ili suprotno – one koje vas tjeraju da napustite rodnu grudu) nazivaju se push i pull faktorima. E sada zamislite stotinjak tisuća Kineza, tamo negdje iza velikog Zida, da svi u isti mah osjete snažni pull Zagreba, Dalmacije ili Istre. Ili da se isto dogodi mediteranskoj braći, Tunižanima ili Libijcima? Pa svi oni navale u Lijepu našu, tako monolitnu u svojoj vjeri i rasi. Zamislite to i zapitajte se – jesmo li mi rasisti?
A što ako ti tamnoputi klinac na haklu zakuca u facu?
Doduše vremena se mijenjaju. Na braniku Hrvatske odnedavno stoje Dontaye Draper u košarkaškom i Eduardo da Silva u nogometnom dresu. Ali oni su milijunaši, iznadprosječno uspješni pojedinci, manekeni Nikea koji vam neće preoteti posao (ostaje strah da vam mogu maznuti komada). No što bi se dogodilo kada bi kraj vašeg kvarta niknulo naselje Tunižana? Stranaca koji u svom kvartu govore rodni jezik, ne mare puno za Dražena ili Šukera a ako nemaju posao ili se osjećaju diskriminiranima imaju nezgodan običaj paliti automobile i razbijati izloge?
Što nas dovodi do pitanja – što se događa s nama kada postanemo dio tog miksa? Hoće li Zagreb ostati „jedan od najmirnijih metropola Europe?“ Evoluiramo li obogaćeni tim miksom ili možda nestajemo kao nacija iz stoljeća sedmog? Jer očekivati da „sve ostane isto“ pomalo je naivno, zar ne?
A čini se da je teško prihvatiti nekoga u svoje susjedstvo, nekoga tko je baš toliko drugačiji. Koga biste uzeli za zeta? S kim vas se klinac smije igrati? Tko će vam biti babysitterica? Na ova pitanja baba Katica sigurno neće morati odgovarati – ali jednog dana morat ćemo mi.
A baš i nismo nacija nevinašca s vremena na vrijeme svijetu pokažu naši nogometni navijači. U pol neke lijeve tekme, na Malti recimo (neš’ ti tekme) ti „naši dečki“ redom potomci Velikog Vođe savršenom koordiniranošću koja još obitava samo na stadionima Sjeverne Koreje na tajni znak krenu raditi – svastike. Što će tek biti kada domaći „arijevci“ dobiju šlifa za svoju mržnju u vlastitom dvorištu? Kada nekome nedajbog neki tamnoputi klinac provuče loptu kroz noge na nogaću ili mu na haklu zakuca u facu? Ipak su to osjetljive godine, ne treba naše dečke preveć stresirati…
Igre velikih brojeva
Što Kini primjerice znači 150.000 Kineza ne znam – ali u domaćim okvirima ta brojka je polovica drugog najvećeg grada u Hrvatskoj. A to onda postaje problem. Zamislite Kineza u Saboru. Zamislite dvojezične oznake u Splitu koje kanji pismom zbunjene turiste usmjeravaju prema Peristilu ili Bačvicama. Pretjerujem? Možda, ali pogledajte Francuze. Oni vjerojatno misle da sanjaju kada im se političkim dekretima zabranjuje (ili dopušta, svejedno) nošenje burke i feredže. Takve napetosti onda vode do getoizacije i dubljih podjela na one za i one koji su protiv. Neš-ti-majci-s-feredžom-okolo-situacija ekstremistima svake vrste bogom je dana. Sjetite se samo onog norveškog manijaka. I on je imao svoj stav o multikulturalnosti Europe.
Zato mi se čini – sve dok smo 99% vremena okruženi licima tako sličnim nama, dok nam oni drugi ne uzimaju mjesto u tramvaju, ne dobivaju naše poslove, socijalnu pomoć ili bilo što što ugrožava naše „rođenjem stečene“ povlastice – sigurni smo od iskušenja. I Hrvati onda fakat nisu rasisti. Nisu ni ksenofobi, nema šanse.
No jednog lijepog dana svijet će doći u našu malu zemlju a tad ćemo se morati pogledati u ogledalo i ponovo si postaviti pitanje s početka teksta.
