Poželjno je poznavanje barem dva svjetska jezika, s tim da bi engleski jezik trebao biti onaj kojim se diplomata služi gotovo kao svojim materinjim jezikom. Kao drugi jezik najbolje bi bilo poznavati francuski, a za treći jezik poznavanje bilo bi poželjno da bude arapski, kineski, ruski ili neki od važnijih europskih jezika – njemački, talijanski ili španjolski.
Arapski i kineski kao službeni jezici UN-a
Tko želi i može, neka nauči još poneki jezik ili barem osnove, a postoje i različite kombinacije jezika koje mogu najbolje pomoći diplomatu ovisno o tome u koju je državu ili pri kojim međunarodnim organizacijama akreditiran, obzirom na zahtjeve koji se odnose na radne jezike međunarodnih organizacija. Primjerice, službeni jezici Organizacije Ujedinjenih naroda su engleski, francuski, španjolski, ruski, arapski i kineski jezik.
Osim znanja, potrebno je i neprekidno usavršavanje, kako jezika, tako i svih potrebnih znanja za jednog diplomatu. Zašto je uopće potrebno usvojiti poželjne obrasce ponašanja diplomata? Zato jer je između neuspješnog diplomata i dobrog, uspješnog diplomata supstancijalna razlika. Vrlo je važno poznavati protokol, kao i običaje države u kojoj se boravi tokom obavljanja diplomatske dužnosti.
Bitno je također reći da je pogrešna općeprihvaćena percepcija, kad je u pitanju diplomacija, jer se smatra kako je diplomacija kao profesija primarno vezana uz luksuzne automobile, svečano odijevanje, prijeme, koktele i vrtne zabave, balove, otmjene ručkove i večere. Suprotno toj percepciji, obveze protokolarnog i društvenog karaktera jesu dio posla diplomata, ali nikako nisu i njegova suština!
Diplomati – daleko od naslovnica
Vrlo je važno za diplomatu da ne pokušava biti pod svjetlom javnosti ili svojim ponašanjem davati dojam da želi kreirati vijesti i događaje, a ne samo obavljati posao koji mu je zadan, ne u tajnosti, ali u diskreciji.
Slučajevi kada diplomati dospijevaju na prve stranice novina, internetskih portala ili elektronskih medija u državi primateljici ili pošiljateljici, koju predstavljaju, znak su da nešto nije u redu s diplomacijom te države, posebice ako ovakvi slučajevi nisu vrlo, vrlo rijetke iznimke.
Nažalost, povijest hrvatske diplomacije u neovisnoj državi, u posljednjih dvadesetak godina, obilježena je brojnim primjerima afera, nedoličnog ponašanja, stjecanja privatne koristi, trošenja resursa u privatne svrhe, nepotizma, pa čak i obiteljskog nasilništva, a sve to među diplomatima, koji bi trebali biti „krema“ jedne države, barem kad je u pitanju predstavljanje vlastite države prema svijetu. Žalosno je što takvi slučajevi stvaraju pogrešnu percepciju o svim diplomatima, među kojima ipak prevladavaju profesionalci, tzv. karijerni diplomati, kojima je diplomacija ne samo posao, nego poziv i način života, te je većina njih bez mrlje u karijeri.
Općenito, ako se treba odlučiti između karijernih, profesionalnih te ugovornih diplomata, bolje je izabrati karijernog diplomatu, iako su ugovorni diplomati nešto na što nije imuna gotovo nijedna diplomacija, pa ni hrvatska.
Tko bira hrvatske diplomate?
Diplomati nisu kreatori politike niti stvaratelji vijesti, oni su tu da provode vanjsku politiku svoje države, onako kako su je zacrtali oni koji za to imaju mandat: predsjednik države, predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, dakako uz asistenciju Vlade i tijela državne vlasti (čiji je dio dakako i Ministarstvo vanjskih poslova), te uz Ustavom propisanu nadzornu ulogu Parlamenta.
Primjerice, u našoj domovini, Odbor za vanjsku politiku Hrvatskog sabora daje mišljenje o predloženim kandidatima za veleposlanike, na čiji izbor utjecaj imaju predsjednik Republike i Vlada tj. predsjednik Vlade.
Kao preporuku za daljnje čitanje o ovoj temi možemo izdvojiti knjigu dr. sc. Stanka Nicka: Diplomacija – metode i tehnike, u izdanju Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije iz Zagreba.
