Rečenica koju najčešće čujem kada se predstavlja bračni par koji zajedno vodi tvrtku je: “Mi smo odličan tim.” I svaki put pomislim kako je najvjerojatnije riječ o početku jedne nove biznis priče.
Jer biti dobar tim kada sve ide po planu nije osobito teško, zar ne? Pravi test počinje onda kada posao postane stresan, kada treba donijeti nepopularnu odluku, kada jedan želi riskirati, a drugi bi radije pričekao, ili kada oboje dođu kući nakon lošeg dana i shvate da ih za kuhinjskim stolom ne čeka odmor, nego nastavak sastanka koji je počeo još u uredu.
Kada se govori o zajedničkom poduzetništvu mišljenja su različita. Jedni to smatraju idealnim scenarijem, dok drugi ne žele taj oblik rada. Dvoje ljudi koji se vole, imaju isti cilj, grade nešto svoje i zajedno prolaze uspone i padove, i takve priče volimo čitati jer ulijevaju nadu da je moguće spojiti privatni i poslovni život u jednu skladnu cjelinu. Ono o čemu se puno rjeđe govori jest činjenica da taj model nije za svakoga, a još rjeđe da u tome nema baš ničeg lošeg.
Posao ne ostaje u uredu kada ured nosite kući
Imala sam priliku raditi u tvrtki koju su vodili supružnici. Na prvu su djelovali kao primjer kako bi zajednički posao trebao izgledati. Oboje su bili izvrsni u svom području, imali su jasno podijeljene odgovornosti i posao je funkcionirao. Nije bilo situacije u kojoj biste pomislili da privatni odnos utječe na ozbiljnost poslovanja. Sve dok se ne bi pojavilo neslaganje.
Ne govorim o svađama niti o neprofesionalnom ponašanju, već o onim sitnim trenucima koje možda nitko drugi ne primijeti, ali ih osjeti cijeli prostor. Rasprava između dvoje kolega uvijek ostaje poslovna jer, kada završi radno vrijeme, svatko odlazi svojoj kući. Kod partnera ta granica gotovo da ne postoji. Tema koja je započela na sastanku vrlo lako se nastavi u automobilu, za večerom ili dok zajedno slažu rublje. Posao jednostavno ne ostane u uredu jer ured više nije jedino mjesto na kojem postoji.
Mislim da upravo tu leži najveći izazov zajedničkog poslovanja dvoje partnera. Ne količina posla, ne odgovornost pa čak ni financijski rizik. Najteže je sačuvati prostor u kojem više niste direktor i direktorica, nego muž i žena. Koliko god to zvučalo jednostavno, u praksi je puno teže nego što se čini.
Poduzetništvo ionako ima čudnu naviku da se uvuče u svaki dio života. Kada vodite vlastiti posao, teško je u pet popodne zatvoriti laptop i reći da je radni dan gotov. Ideje dolaze usred šetnje, problemi se vrte po glavi prije spavanja, a odgovori na poruke često se pišu nedjeljom navečer. Ako uz sve to dijelite posao i s osobom s kojom živite, vrlo lako se dogodi da više nijedan razgovor nije potpuno neopterećen poslom.
Bliskost je prednost, ali i najveći izazov
Znam da postoje parovi kojima upravo to odgovara. Poznaju jedno drugo toliko dobro da im je dovoljno nekoliko riječi kako bi razumjeli problem koji bi nekome drugome morali objašnjavati sat vremena. Dijele isti cilj, zajedno prolaze kroz neizvjesnost poduzetništva i imaju osjećaj da nitko ne razumije njihov posao bolje od osobe koja ga živi zajedno s njima. Ali upravo ta bliskost ponekad može biti i najveći izazov.
Kada vam kolega kaže da prezentacija nije dobra ili da strategija nije najbolje postavljena, vjerojatno ćete to doživjeti kao profesionalnu povratnu informaciju. Kada isto kaže osoba s kojom dijelite život, granica između poslovne kritike i osobne povrijeđenosti postaje puno tanja. Ne zato što je druga osoba nešto loše rekla, nego zato što u partnerskim odnosima rijetko reagiramo samo na ono što je izgovoreno. Reagiramo i na ton, umor, stare nesporazume, očekivanja i sve ono što se godinama taloži između dvoje ljudi.
Možda je upravo zato pogrešno romantizirati ideju da bi idealan partner trebao biti baš sve. Najbolji prijatelj, životni suputnik, roditelj vaše djece, osoba s kojom putujete, dijelite financije, gradite kuću i usput vodite tvrtku. Nekim ljudima to zaista uspijeva i iskreno im se divim. Ali jednako tako mislim da nije neuspjeh ako netko zaključi da želi dijeliti život s partnerom, ali ne i Excel tablice, budžete i sastanke.
Najvažnije granice često postavljamo kod kuće
Danas se puno govori o postavljanju granica prema klijentima. Učimo kako reći “ne”, kako zaštititi svoje vrijeme i kako ne odgovarati na poruke u deset navečer. Zanimljivo je da gotovo nitko ne govori o granicama unutar vlastitog odnosa. A možda su upravo one najvažnije. Možda je ponekad najveći znak međusobnog poštovanja sposobnost da usred večere svjesno odlučite kako ćete o poslu razgovarati sutra.
Na kraju, ne mislim da zajednički posao spašava ili uništava veze. Mislim da ih samo ogoli. Pokaže koliko ljudi doista znaju razgovarati, koliko poštuju međusobne razlike, koliko vjeruju jedno drugome i koliko su spremni odvojiti poslovnu ulogu od one privatne. Sve ono što je i prije postojalo u odnosu, poduzetništvo jednostavno pojača. Možda zato najveći uspjeh zajedničkog poslovanja nije izgraditi tvrtku koja raste iz godine u godinu. To je, naravno, vrijedno divljenja. Ali još je veći uspjeh izgraditi posao, a pritom sačuvati odnos zbog kojeg je cijela priča uopće i počela. To se ne vidi u godišnjim izvješćima ni poslovnim rezultatima, ali vjerujem da upravo to najbolje pokazuje koliko je neki posao doista uspješan.
