Dobar primjer kako unovčiti potencijalno dobre projekte pokazuju veliki međunarodni konzorciji koji prijavljuju svoje projekte u Okvirnom programu 7, poznatijem kao FP7. Dobivanje većih i značajnijih iznosa iz tog programa nije prepušteno slučaju kao što se to laicima katkad čini.
Korporacijski lobisti
Svaki ozbiljan konzorcij koji očekuje ozbiljna sredstva ima svog lobista koji često obavlja i funkciju pregovarača u fazi potpisivanja ugovora o financiranju. Konzorcij pripremi projekt, o tome informira svog pregovarača pa on može krenuti u akciju.
Zbog toga i ne čudi kako pojedini DG-ovi u Europskoj komisiji prije isteka natječaja znaju da će određeni kozorciji prijaviti projekte. Ujedno posjeduju informacije o sadržaju projekata, a lobisti često iskorištavaju svoja dobra poznanstva da mjerodavne osobe u pojedinim DG-ovima dodatno informiraju o značenju i važnosti projekta.
Takvo lobiranje čini razliku između onih koji su svjesni koliko je potrebno uložiti da kvalitetan projekt uspije i dobije sredstva te onih koji očekuju da će samim činom prijave njihov projekt biti prepoznat kao kvalitetan i, samim time, preporučen za financiranje.
Kako u tom pogledu stoji Hrvatska?
Iako mjerodavna tijela konstantno ističu potrebu za poticanjem znanosti, istraživanja i inovacija, u praksi se pokazuje da su potencijalni prijavitelji EU projekata uglavnom prepušteni sami sebi.
Većina nacionalnih fondova, posebice onih namijenjenih poduzetnicima, nemaju sredstava koja bi poslužila prijaviteljima u početnoj fazi njihovih projekata, a poticaji i naknade koji su, na primjer, donedavno bili isplaćivani uspješnim sudionicima programa FP7 ukinuti su zbog recesije.
Hrvatska nema ured u Bruxellesu koji bi lobirao za projekte u kojima sudjeluju hrvatski partneri. U tijelima državne uprave mjerodavnima za takva pitanja čelne osobe uglavnom nisu upoznate s važnošću ostvaranja takvoga ureda i ne znaju za koje ciljeve, kod koga i zašto bi lobirale. Katkad se napori prijavitelja da od države izvuku poneki tračak lobističkog potencijala prozivaju skrivenim najerama, pogodovanjem i korupcijom.
Hrvati marginalizirani?
Nažalost, takvo nas razmišljanje stavlja u vrlo lošu poziciju kada je u pitanju dobivanje sredstava iz programa zajednice. Domaći su prijavitelji uglavnom marginalizirani na europskom tržištu i dovedeni u situaciju da čekaju poziv za ulazak u neki veliki konzorcij, a osnivanje vlastitih konzorcija i pokretanje incijative iz Hrvatske uglavnom ne ostvaruje dobre rezultate. Hrvatski partneri dosad nisu koordinirali velikim projektom FP7 iako za to imaju kapaciteta jer ne postoji lobističko ozračje i napori koji bi im to omogućili.
Pojednostavnjeno, ako Hrvatska želi da predstavnici poslovnog, znanstvenog i javnog sektora aktivno sudjeluju u programima zajednice te pokupe iz njih značajnija sredstva, morat će im pružiti snažnu podršku i dati zamašnjak investicijama, razvoju i istraživanju.
To svakako uključuje kvalitetnu procjenu dosadašnjeg sudjelovanja hrvatskih partnera u programima zajednice i aktivno uključivanje u europska zbivanja na tom terenu. Dosadašnje aktivnosti na tom području mogli bismo naznati pukim zadovoljavanjem forme i plaćanjem članarine za sudjelovanje u određenom programu.
I za kraj, da biste dijelili kolač, morate biti oko stola na kojem ga se reže, a po mogućnosti i peče. Priče o tome da moramo bolje iskoristiti sredstva iz europskih fondova više nikome ne koriste. Potrebna je proaktivnost i rad.
