Luksuz bez pokrića ili luksuz kao lijek?

U svijetu gdje jedna torba može koštati koliko i jedna prosječna mjesečna plaća, a i puno više, zanimljivo je vidjeti tko su zapravo ljudi koji kupuju te predmete. Odgovor će vas možda iznenaditi, ali, to nisu bogataši.

Vjerovali ili ne, više od 70% globalne potrošnje na luksuzne proizvode dolazi upravo od ljudi sa srednjim ili nižim prihodima. Ljudi koji redovito razmišljaju o svom raspoloživom budžetu, je li dostatan pristojna života ili ne, isti su ljudi koji pronađu način da kupe nešto s velikim logom. Zašto?

Činjenica je da često kupujemo ono što si ne možemo lako priuštiti, i to ne iz pukog hira, već često iz potrebe da se osjećamo važnije, sigurnije, vrijednije. Što se krije iza te potrebe da nosimo markiranu odjeću i luksuzne dodatke, za koje nemamo raspoloživog novca već ulazimo u dug? Što se krije iza slike razmaženog potrošača? Nesigurnost? Borba za identitet? Ili tihi vapaj da nas netko vidi?

Luksuz kao ogledalo identiteta

Luksuz nije samo stvar. On je priča. On je osjećaj. On je identitet. Kad kupujemo luksuzan predmet, mi često ne kupujemo kožnu torbu ili sat, nego ono što vjerujemo da će nam ta torba ili sat donijeti: poštovanje, divljenje, sigurnost, pripadnost.

To je posebno izraženo u društvu u kojem je vidljivost uspjeha važnija od samog uspjeha. Nositi određeni brend često nije stvar ukusa, nego prečac do slike o sebi koju želimo projicirati drugima – a ponekad i sebi. “Ako me vide s ovom torbom, možda će misliti da vrijedim…da imam novca. Možda ću i ja sama to na trenutak povjerovati.“

Psihološki mehanizmi iza potrošnje

Kada govorimo o motivima iza ovakve potrošnje, tu ulazi cijeli niz emocionalnih i psiholoških okidača. Jedan od najvažnijih je osjećaj usporedbe – s drugima, s onime što gledamo na društvenim mrežama, s vlastitim idealom uspješnije verzije sebe. Ljudi ne vrednuju svoj život u vakuumu, već kroz prizmu onoga što drugi imaju, pokazuju i slave. Ako svi oko mene nešto imaju, lako se javlja osjećaj da i ja to moram imati – makar to značilo uzeti na rate, čekati s plaćanjem računa ili „stegnuti remen“.

Zatim, tu je i psihološka kompenzacija – kada nam je teško, kada smo iscrpljeni, kad osjećamo da nas drugi ne cijene, luksuzna kupovina djeluje kao oblik brige za sebe. Kao da sama kupnja ima terapeutski učinak. Kupujemo da se osjećamo bolje, snažnije, vrijednije – čak i ako nas ta kupovina poslije pomalo boli.

Neke osobe luksuz doživljavaju kao izraz individualnosti – ako kupim nešto posebno, ekskluzivno, rijetko, to me izdvaja iz mase. I to je isto oblik identiteta – onaj koji poručuje „ja nisam kao svi ostali“.

Luksuz i društvene mreže

Nekada su se luksuzni predmeti pokazivali u “zatvorenim krugovima – prijateljima, na obiteljskim okupljanjima, poslovnim večerama. Danas ih pokazujemo tisućama ljudi, svakodnevno, preko feeda. Instagram i TikTok prepuni su „unboxing“ videima, outfitima dana, vlogovima iz shoppinga. Vizualna dostupnost luksuza stvara osjećaj da je on svuda – iako nije.

U toj slici perfekcije lako je izgubiti kompas. Ako svi drugi to imaju, ako influenceri pričaju da je „investicija u dizajnersku torbu potpuno opravdana“, teško je ostati imun. I ne, to nije slabost – to je stvar ljudske psihe. Uključeni smo u igru potvrde, a luksuzne stvari tu djeluju kao najbrži token vrijednosti.

Poseban pritisak osjećaju žene. Luksuz se, htjeli mi to priznati ili ne, često povezuje s uspjehom žene. Dobra torba, lijep sat, kvalitetni parfem – sve to govori nešto o “njoj“. Ali pitanje je – tko je to odlučio? I zašto baš ti predmeti?

Tko zapravo izrađuje tvoju torbu?

Ako zagrebemo ispod svog tog glamura, vidjet ćemo da većinu luksuznih proizvoda izrađuju radnici u uvjetima koji nisu nimalo luksuzni. I dok nas reklame uvjeravaju da je torba „handmade in Italy“, stvarnost je puno kompleksnija. Često se veći dio proizvodnje odvija u zemljama s niskim plaćama i slabim radničkim pravima. Neki dijelovi proizvoda dolaze iz Bangladeša, Vijetnama pa čak i iz istočne Europe – zatim se finaliziraju i brendiraju u Europi, kako bi zadovoljili imidž.

Naglasila bih kako ovo nije pokušaj moraliziranja, nego poziv na razmišljanje. Znamo li uopće što plaćamo? Plaćamo li kvalitetu ili priču? Plaćamo li luksuz – ili osjećaj da vrijedimo više ako ga posjedujemo?

Tko si ti bez loga?

Neću se praviti da nisam i sama pala u taj vrtlog. I meni je srce brže zakucalo kad sam prvi put držala dizajnersku torbu u ruci. Ne zbog torbe – nego zbog onoga što sam mislila da ona o meni govori.

Ali što ako sam ja ista “ja“ i bez te dizajnerske torbe?

Luksuz ne znači svima istu stvar. Luksuz nije nužno skup predmet. Luksuz je nekomu slobodno vrijeme. Osjećaj bezbrižnosti. Imati tijelo koje nije stalno pod stresom. Imati garderobu u kojoj ti je udobno. Imati mir u glavi dok scrollaš po tuđim savršenim životima.

Zato, sljedeći put kad ti zaiskri oko na skup predmet, probaj se ne osuđivati. Niti ga odmah kupiti. Samo se pitaj: Je li ovo za mene – ili za sliku mene?

Ako je za tebe, ako će ti služiti i veseliti te –  kupi. Ali ako ti treba samo da zakrpa neku rupu… možda je pravi luksuz na nekom drugom mjestu. Možda ga već imaš – samo bez loga.