Pred vama je, poštovane čitateljice i čitatelji, ovdje, u najavi, ali i na kioscima, reakcija jednog novinara i kršćanskog vjernika (uz to i teološki obrazovane osobe) na epohalni događaj izbora prvog pape iz Latinske Amerike, prvi s južne polutke, prvi papa isusovac, prvi papa izvan Europe nakon 1272 godina (zadnji papa prije njega koji nije bio s europskog kontinenta bio je Grgur III., rođen u Siriji 731.-741.g.) i prvi papa koji je uzeo novo papinsko ime nakon točno 1100 godina. Dakle, potreba da ovaj veliki događaj pretvorimo u lijepu uspomenu i korisno štivo koje ćete moći sačuvati kako biste pozitivnim mislima, ili molitvom doprinijeli strašnoj odgovornosti kakvu je na sebe natovario papa Franjo.
Možda ćete se načuditi zbog naslova kojeg sam izabrao za ovu kolumnu, ali Lionel Messi, papin sunarodnjak, sinonim je za vrhunski nogomet (koji papa obožava) i za odličnost, općenito pa ovom knjigom želim poručiti da smo kao Kristova vikara i nasljednika apostola Petra, dobili ono što je genijalni Messi, ako se smijem koristiti tom metaforom i slikom, među nogometašima. Ono najbolje! Želim o tomu svjedočiti iz prve ruke, zato na kraju knjige donosim tekstove koji mi jaku puno znače, jer su ispovjedne naravi.
Zahvaljujući redakciji Večernjeg lista, koja je pokazala sluh za događaj, za vijest koja je obradovala i vjernike i one koji to nisu dilijem svijeta, naročito katolike u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje gdje će ova knjiga stići, nudim osnovne životopisne podatke novoga poglavara Katoličke crkve, sažetak njegove misli, dokumente o papinim prvim gestama i porukama koje su nas toliko oduševile, reakcije hrvatskih (nad)biskupa i kardinala te drugih uglednika, neka razmišljanja o tome kakvu je Crkvu stekao i što od pape očekujemo. Na kraju, donosim i osobni osvrt jednoga zahvalnoga novinara koji je stigao iz iste zemlje odakle je papa Franjo, iz daleke Argentine, ”s kraja svijeta”, kako je papa kazao okupljenima na Trgu svetoga Petra u Vatikanu odmah nakon što je izabran, gdje se talilo srce čovjeka koji je pobudio toliko nade u ljudima koji su izmučeni ravnodušnošću svijeta priviknutog na svako zlo, nepravdu i svakodnevnu smrt oko sebe.
Ovaj novinar svjedoči kako se kardinal Jorge Mario Bergoglio najviše bavio neodrživošću stanja priviknutosti na sve loše i zlo u svijetu, stanja ravnodušnosti, kako je napisao moj prijatelj Branimir Pofuk, u kojoj više nema ni ljutnje pa ni žalosti nad nepravdom. ”Dovoljno je bilo samo jedno ime i samo jedan ljudski jednostavan i prisan pozdrav s balkona bazilike Svetoga Petra pa da u milijunima ljudi uzdrhti nada i slutnja nečeg novog”, napisao je rečeni kolega.
Ili je Crkva dobila velikoga papu, ili je Hollywoodu promaknuo izuzetan glumac. Ja ostajem kod prve konstatacije. Pošto papu poznajem, obzirom da je stvorio sustav u kojem sam se sredinom osamdesetih godina obrazovao uz pomoć otaca isusovaca (gdje je rektor bio otac i profesor Bergoglio) te imajući u vidu sve što je papa napravio za dobrobit sirotinje, Crkve i demokracije u Argentini, jamčim da njegova misija neće ostati samo na imenu i program ”Franjo”, odnosno, vjerujem da se Kristova Crkva i svijet opet moraju prisjetiti one logike ljubavi, praštanja i darivanja koja se ne smije ukalupiti u logiku profita, moći, netolerancije i nasilja.
Ako ništa drugo, moramo znati da se Isusova škola prijateljstva događa među nama. To je prijateljstvo koje se ovoga trenutka širi knjigom, a može, budete li odvažni prihvatiti ispruženu ruku pape Franje, učiniti ovaj svijet boljim mjestom za život. Crkva svoju građevinu temelji na ulozi koju svećenici imaju u vjeri kršćana, ulozi kojoj je pripisala funkciju posrednika između ljudskog i Božjeg svijeta. Mnogim svećenicima ne manjka inteligencije, ali se, međutim, često ponašaju kao da svima drugima te, odgajani da polažu pravo na poseban i isključiv pristup istini, s visoka procjenjuju i osuđuju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. A od kritika se brane izdižući štit tradicije koju se, po njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve.
Pritom se često zaboravlja da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. Na istinu se lijepi maska nedodirljivosti, ne bi li se pod svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogućila svaka iskrena autorefleksija. Papa Franjo je, što se toga tiče dodirljiv, u puku, do boli iskren i ponizan. Papa Franjo nije strahovao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više glasova koji ustaju protiv ovakva stanja: tekstovima, govorom, udruživanjem. Zato sam odlučio složiti ovu knjigu u čast rimskog prvosvećenika po mjeri Boga, Franje. On je dokaz da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo.
Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio je samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava. Tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu “padre Jorge” i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim, jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoje je župe primao studente i studentice te sve mlade kojima je trebala pomoć jer, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao je da su mladi dobri. “Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima”, kazao je.
Papa Franjo smatra da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u Boga, znaju koliko je Franjo spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga, znaju to isto. Papa Franjo, pravedni, sućutni i milosrdni: moli za nas. Mi (ja i još mnogi kojima si izvor velike nade) molimo za tebe. Amen.
