„Proteklih 25 godina događaji poput onih u Jasenovcu pokušavaju se sakriti što je više moguće, gurnuti pod tepih. U školskim udžbenicima se o tome ne piše, djecu se tome ne uči. I to je jedan od razloga što nakon 50 godina ponovo govorim o ovoj temi i želim naučiti djecu o zločinima u Jasenovcu. Nakon lažnih tumačenja niza filmova pokušao sam napraviti film s činjenicama koje nisu ugodne za gledanje, ali donose pravu sliku o onome što se dogodilo i važno je da se pokažu i ostanu zauvijek usađene.“, rekao je redatelj Bogdan Žižić prošlog tjedna na Festivalu tolerancije u zagrebačkom kinu Europa nakon prikazivanja njegovog dokumentarca Jasenovački memento iz 2015..
U povodu 72. godišnjice proboja logoraša u Jasenovcu, objavljujemo razgovor sa Žižićem, jednim od naših najplodonosnijih i najnagrađivanijih dokumentarista. Autor je i niza kratkih te desetak igranih filmova, a osvojio je dvije Velike Zlatne Arene za filmove „Kuća“ iz 1975. i „Ne naginji se van“ iz 1977.
Kako kao redatelj zadržati umjetnički integritet i ne popustiti društvenim pritiscima?
Treba biti dosljedan, koliko je god to moguće. Čovjek je izložen raznim pritiscima i prijetnjama. To treba izdržati i držati se onoga što misliš. A najvažnije, treba se držati činjenica, pogotovo u dokumentarnom filmu.
Kako je onda moguće o istoj temi napraviti različite dokumentarce?
U filmovima se ne može se spriječiti iskrivljavanje činjenica zbog prava na različitost i slobodu izražavanja. Ali zato se mogu raditi ovakvi filmovi koji će svojim sadržajem, slikama i mislima iz onog vremena pokazati pravu istinu. To je zapravo moja motivacija.
Snimili ste dva filma o Jasenovcu. Odakle zanimanje za tu temu?
Za snimanje prvog filma 1966. odlučujuće je bilo moje poznanstvo s Bogdanom Bogdanovićem. Te je godine uredio kompleks i dovršio spomenik u Jasenovcu. Bio je genijalan arhitekt s kojim sam se sastajao u Beču i Zagrebu. Gotovo nakon pedeset godina od premijere prvog filma na snimanje drugog filma potaknule su me strašne, ponavljajuće činjenice negiranja koje su mi bile neshvatljive. Neki ljudi negiraju čak i holokaust!
Na koji način se pripremate za snimanje dokumentaraca i zašto u Jasenovačkom mementu nema živih svjedoka?
Primjerice kod američkih dokumentaraca jako je važno istraživanje činjenica što je kod nas zanemareno. Naravno, veliku ulogu imaju i svjedoci, iako njih za Jasenovac danas praktički niti nema. Navodno postoje dva ili tri. Međutim, nakon sedamdeset godina svjedoci su sami po sebi već u drugom svijetu. A i sjećanje je vrlo problematična stvar. Tu tezu dokazivali smo još kao studenti prava. Simulirali smo automobilsku nesreću i na licu mjesta s mikrofonima uzimali izjave očevidaca. To što su ljudi rekli nakon samo desetak minuta od prometne nesreće bile su totalno kontroverzne stvari, a zamislite što bi rekli nakon sedamdeset godina.
