Nejednakošću do globalne destrukcije

Porezna uprava uključena u oprost dugova građanima

Globalno, premda Svijet tehnološki nezaustavljivo i nevjerojatno brzo napreduje, već dugo u povijesti nije toliko nazadavao kao u posljednjih nekoliko mjeseci ili godina. Tema o kojoj ću pisati u nastavku je nejednakost i posljedice nejednakosti čovječanstva, a prije toga dopustite mi nekoliko činjenica. Trgovinski i sve brojniji ratovi između država, terorizam, rast ekstremizma, posebno desnoga, sve veći broj izbjeglica i naoružavanje te zveckanje nuklearnim oružjem, uz brojne bolesti, glad i globalno zagađenje koje je samo po sebi dovoljno da uguši život na Zemlji, pokazuje da čovjek tijekom svoje evolucije nije naučio apsolutno ništa.

Dapače, kao da je zaboravio što se događalo kroz povijest i kao da je u tom smislu pao gotovo na samo dno. A to, kao da je malo koga briga, jer i dalje nema značajnih reakcija na to. Možda upravo suprotno, umjesto da se svijet povezuje, dobar dio političara radi sve kako bi svijet razjedinili, polarizirali, podijelili na dobre i loše, te jednokratno dobili nešto političkih bodova za sebe. Ali kada dubinski promatramo sve spomenute krize, jedna skrivena daleko od svjetala reflektora – možda je i najizazovnija kriza današnjice, koja će zasigurno produbiti sve te već spomenute je globalna kriza nejednakosti.

Čovječanstvo se kroz povijest dugo borilo s tim problemom, a taman kad se u prošlom stoljeću i posebno u posljednja 4 desetljeća toga stoljeća počelo izjednačavanje i jačanje srednjeg sloja građana, sve je to nakon globalne ekonomske krize 2008. ponovno počelo erodirati.

Primjerice, srednji sloj u Europi se posebno smanjio tijekom te krize, a stanje je iz godine u godinu uglavnom još i gore. U srednji sloj spada između 23 i 40 posto stanovništva pojedine zemlje Europske unije, ali većina je u onom razredu s nižim postotkom srednjeg sloja. Iako se godinama jaz između najbogatijih i ostatka svijeta povećavao, od te krize gotovo cjelokupno bogatstvo u svijetu je u vlasništvu izuzetno male skupine ljudi, koji se broje tek u desetcima, pa su tako čak četiri od pet dolara lani stvorenog bogatstva, završila u džepovima najbogatijih. Ne znam koliko vam je uopće zamislivo da svega nekoliko desetaka ljudi između 30 i 50 ljudi posjeduje bogatstvo kao pola siromašnijeg dijela svijeta, tj. nekoliko milijardi ljudi!!!!??? I što ti ljudi, ne mogu ih nazvati ni manjina, nego šačica osoba radi s tim bogatstvom koji ne mogu potrošiti generacije njihovih nasljednika i ako ste zaboravili, od čega živi pola (ok, siromašnijeg) čovječanstva! A znate li što rade?! Novo i još veće bogatstvo…. Bogatstvo milijardera dnevno je prošle godine raslo za 2,5 milijarde i u godinu dana povećalo se 12 posto. A pogađate…Istodobno, imovina polovine najsiromašnijih u svijetu ili njih 3 milijarde i 800 milijuna, smanjena je 11 posto. Je l’ vam dosta tih ludih, nestvarnih brojki?! Samo još malo, pa se vraćam na temu…

Svaka dva dana nastaje jedan novi milijarder, a čak 26 najbogatijih ljudi u svijetu posjeduje bogatstvo od 1.400 milijardi dolara. A kako bi se takvo stanje i zadržalo, naravno u njihovu korist, stope poreza koje se primjenjuju na dohodak i imovinu bogatih pojedinaca pale su na najnižu razinu u posljednjih nekoliko desetljeća. Iako u očima mnogih država sve funkcionira sasvim dobro, jer prikupljaju dovoljno poreza za svoje igrarije, između ostalog i one ratne, treba jasno i glasno reći – to nikako nije u redu i prihvatljivo i što hitnije treba provesti globalnu reviziju poreza. A sjećate se onoga s početka teksta…ratova, terorizma, izbjeglica, naoružavanja, bolesti, gladi, zagađenja i drugog, to sve je samo posredna posljedica (ok, uz još poneku sitnicu o kojoj neću trenutačno) svega toga. A zamislite, povećanjem poreza za samo pola postotnog poena za tih jedan posto najbogatijih u svijetu, prikupilo bi se više nego dovoljno novca za obrazovanje 260 milijuna djece i za bolju zdravstvenu skrb koja bi spasila 3 i pol milijuna života. No, događa se i dalje upravo suprotno – stope oporezivanja korporacija u bogatim zemljama spustile su se sa 62 posto 1970. godine, na 38 posto 2013. godine, dok je prosječna stopa oporezivanja u siromašnim zemljama trenutačno 28 posto. U nekim zemljama, poput golemog Brazila, najsiromašnijih 10 posto građana, plaća više poreza na dohodak od najbogatijih 10 posto.

No, gotovo usporedno s početkom stagnacije rasta srednjeg sloja, raslojavanje između bogatih i siromašnih ubrzano je počelo krajem osamdesetih. Tada su zarade bogate manjine počele rasti po stopama tri-četiri puta bržim od rasta gospodarstva. Istodobno, realne plaće zaposlenih, su u najboljim slučajevima stagnirale. Ako bi se takav, trenutačni trend nastavio i u budućnosti, u sljedećih 50 godina sve bogatstvo pripadat će isključivo najbogatijima, a srednji sloj će potpuno nestati.

Zašto je srednji sloj zapravo važan i zašto to nisu samo utopijske socijalističke priče, nego vjerojatno najozbiljniji globalni problem današnjice, koji može dovesti do samouništenja čovječanstva…?!

U trenutačnom razdoblju kada nova globalna gospodarska kriza lagano kuca na vrata i kada veći dio svijeta luta tražeći kako potrošene modele gospodarskog razvoja zamijeniti održivim, novim modelima, nejednakost u svijetu je dostigla novu zapanjujuću krajnost, zbog koje velika većina čovječanstva samo nemoćno sliježe ramenima. Rastuće nejednakosti i daljnje propadanje srednjeg sloja društva, dovodi i do smanjenja pozitivno-kritičkog razmišljanja u društvu, do koncentracije političke moći, rasta ekstremizma, slabog korištenja promišljajućih ljudskih resursa, do političke i ekonomske nestabilnosti koja odvraća investitore, erozije društvenog i ekonomskog razvoja, pa u konačnici i do nasilnih sukoba. Propadanje srednjeg sloja smanjuje i mogućnost gospodarskog rasta. Empirijski podaci pokazuju da ako srednji i siromašniji dio stanovništva povećava udio u dohotku, gospodarski rast ubrzava, jer se tako povećava potražnja za proizvodima, odnosno kupovna moć stanovništva. Srednja klasa zato je glavni je motor rasta, ali i puno više od toga, korektiv svih društvenih, socijalnih i ekonomskih pojava i događanja. Ono što je posebno važno naglasiti, a povezuje činjenice s početka teksta, je da rastuće nejednakosti i značajnije prelijevanje dohotka bogatoj manjini uz istodobno osiromašivanje većine stanovništva, glavni su uzroci usporavanja gospodarskog rasta i izbijanja ekonomskih, ali i drugih društvenih kriza. To je i glavni razlog zašto svijet više ne može ili sve teže može dosegnuti visoke poslijeratne stope rasta, a nakon krize iz 2008. globalno gospodarstvo čak ne uspijeva stati na čvrste noge.

U Hrvatskoj, unatoč rastu gospodarstva u posljednjih nekoliko godina, (no samo uglavnom zahvaljujući turizmu i potrošnji, a ne industriji) koji je apsolutno nedovoljan kako bi se uopće mogle vraćati kamate i početi vraćati nagomilani krediti, još uvijek nismo ni dosegli razinu BDP-a od prije 11 godina. Što je još poraznije, nismo dostigli ni industrijsku proizvodnju prije osamostaljenja. Pogađate što je posljedica toga, osim nekoliko stotina tisuća iseljenih obitelji, sve manje zaposlenosti i jedva primjetne industrijske proizvodnje – također rast društvene nejednakosti i produbljivanju toga jaza. Nakon 90-ih, u plaćama do značajnog porasta nejednakosti, dolazi 2013. godine. Zanimljiv podatak daje Europska banka za obnovu i razvoj, a koji sigurno može izazivati dosta kontroverzi, je da danas oko 15 posto ljudi u našoj zemlji, živi lošije nego prije 90-ih. Također, čak 45 posto ljudi danas više zaostaje za stanovnicima najrazvijenijih zemalja nego što su zaostajali 1989. godine. Podaci pokazuju da od oporavka gospodarstva najviše profitiraju najbolje plaćeni građani, kojih je znatno više nego prije 5 godina. Tako se čini da se promjenama u Hrvatskoj, kako političkim, društvenim, a posebno ekonomskim, u posljednjih četvrt stoljeća okoristila manjina.

Izlaz iz takve situacije, lokalno, ali i globalno je nužna preraspodjela dohotka, reforma financijskog i poreznog sustava, te ukupna potražnja. Za sve to, a posebno za dubinsku i napokon sveobuhvatnu reformu hrvatskog poreznog i socijalnog sustava, do sada nitko nije imao gotovo nikakve političke volje i efikasnog rješenja. A jedno od brzih i rješenja koji može u kratkom roku dati rezultate je veće aktiviranje poduzetničkog potencijala Hrvatske koji postoji i leži neiskorišten gotovo u svakom području. Premda upravo taj potencijal raste u Hrvatskoj, ali i u ostalim zemljama Unije, problem je što je taj rast prespor, a iako je samo u godinu dana narastao 10 posto, baza je izuzetno mala. Pozitivno je što više od trećine ispitanika u našoj zemlji može zamisliti pokretanje vlastitog posla, a iznenađujuće, što čak 70 posto hrvatskih građana, ima pozitivan stav prema poduzetništvu. U prosjeku 47 posto Europljana i 27 posto Hrvata, ima želju postati poduzetnik, dok se 40 posto njih osjeća spremnima za takav izazov.

Sama činjenica da danas mnogi mladi ljudi žive lošije od svojih roditelja, a i da su njihovi izgledi da će se to u dogledno vrijeme i promijeniti izuzetno mali, ukazuju da se mnoge stvari trebaju hitno promijeniti. No, mnogi toga nisu svjesni ili su se jednostavno pomirili s osjećajem da je tako nešto krupno moguće promijeniti. To će sigurno biti izazovan i dugotrajan, a vjerojatno i bolan proces, nužan za nastavak razvoja gospodarstva, ali i društva uopće, a koji će se značajnije početi ostvarivati stvaranjem nove, kritične mase uzrokovane nekom novog, težom ekonomskom krizom ili jednostavno osjećajem da je takvog stanja većini dosta! I to neće biti slučaj samo s Hrvatskom, nego i globalno, pa ako ne dođe do globalnih, korjenitih promjena, sve češće se neki vid „žutih prsluka“ osim u Francuskoj, može očekivati svugdje. Oni možda neće biti ti koji će promijeniti puno, ali svakako će potaknuti početak promjena. A upravo u tome je velika i presudna uloga slobodno mislećeg, propulzivnog i pokretačkog srednjeg sloja, kako za ekonomske, socijalne pa tako i za nužne, ukupne političke i društvene promjene.

Kriza, a posebno ona kriza nejednakosti potpuno je promijenila i uzrokovala propadanje srednjeg sloja društva, stvorila do gotovo nezamislivih razmjera, nepremostiv jaz između najbogatijih i svih ostalih, smanjila radnička prava i plaće, smanjila broj, ali i kvalitetu zaposlenih u javnom sektoru (koja pak dovodi do drugih, brojnih, negativnih posljedica) te dovela do sukoba, pa i onih ratnih, ali i do migracija i raseljavanje stanovništva te gladi u svijetu izobilja veće nego ikad. Već je očito da takve rastuće nejednakosti dovode i do koncentracije političke moći, do opće političke i ekonomske nestabilnosti, a propadanje srednjeg sloja smanjuje mogući gospodarski rast i posebno potencijal održivog gospodarskog rasta. To je i vjerojatno glavni razlog zašto svijet više jednostavno ne može dosegnuti visoke poslijeratne stope rasta, a nakon krize iz 2008., gospodarstvo čak ne uspijeva ni čvrsto stati na noge.

Ako se ubrzo nešto ne promijeni i to ne samo „nešto“ i kozmetički, nego na bilo koji način ako se ne pokrenu duboke društvene i političke promijene te ne suzbiju negativne pojave – postat će ne samo gore, nego će te promjene postati nepromjenjive, a krize – društvene i ekonomske, sve brže, dublje i češće. Najbolje bi bilo da i oni koji su takav jaz između bogatih i svih ostalih stvorili, shvate da je takvo stanje sve manje održivo i zbog sebe i svijeta u kojem žive. U protivnom, upitno je hoće li se i u kojem smjeru svijet nastaviti razvijati, uz koje posljedice, te može li uopće egzistirati „normalna“ demokracija u duboko polariziranom društvu. Već je evidentan veliki rast političkog ekstremizma, populizma i demagoškog ugađanja masama, a sve manji je utjecaj i glas propulzivnog, slobodnomislećeg sloja društva. O opstanku takvih struktura, u konačnici će ovisiti hoće li se i svijet nastaviti razvijati, kako tehnološki, tako i društveno ili će nazadovati dok se evolucijski ne vratiti od onoga čega je tijekom većeg dijela povijesti pokušao pobjeći – siromaštva, ratova, gladi te potrage i potrebe za slobodom.

 

Autor Tomislav Cerovec

Executive Editor at Croatian Radio-Television/ Media and crisis communication expert

Podijeli

Odgovori

Top