Kad su austrijski investitori u Prelogu – gradiću s manje od osam tisuća stanovnika – odlučili izgraditi tvornicu obuće vrijednu sedam milijuna eura – nisu se dali obeshrabriti. „Stvarno nikakvih teškoća nismo imali prilikom dobivanja administracije, od čega smo imali strah u kostima, jer su nam svi rekli u Hrvatskoj nemojte ulagati – administracija će vas ubiti“, izjavio je Bojan Režonja iz Paul Greena. Građevinsku dozvolu dobili su za samo 16 dana.
Međutim, ti što su Režonji i ekipi govorili da ne ulažu u Hrvatsku imali su potpuno pravo. Pojedine laste, naime, na čine proljeće. Iako ovakvih primjera ima (zato smo ih i spomenuli), više je onih koji utjeruju strah u kosti investitorima. Kriza je i to ne treba ponavljati. Investitori sada kao nikada prije traže zemlje u kojima će se investicije isplatiti. Hrvatska tu zasigurno ne spada. Čak i najveći dosadašnji ulagači u našu zemlju, a to su Austrija i Njemačka (uz Nizozemsku), odustaju od daljnjih investicija. Prema službenim podacima HNB-a, Austrija je u Hrvatsku 2008., znači godinu prije prelijevanja krize u Hrvatsku, uložila nešto malo više od milijardu eura. Već sljedeće godine ta je brojka pala više nego dvostruko (uložen 431 milijun eura), da bi 2011. iznos austrijskih investicija u Hrvatsku bio svega 221 milijun eura što je manja brojka od slovenskih ulaganja 2007. godine koja su tada iznosila 228 milijuna eura.
Austrijski investitori sve više zaobilaze Lijepu našu
S Nijemcima je slična situacija. Prije početka izbijanja krize, dakle, 2008., Nijemci su u Hrvatsku uložili 426 milijuna eura. Sljedeće godine taj iznos pada na 160 milijuna eura, 2010. na malenih 86 milijuna eura, dok 2011. njemačka ulaganja nešto rastu i iznose 229 milijuna eura. Pitali smo Ured za vanjsku trgovinu pri veleposlanstvu Austrije u Hrvatskoj zbog čega austrijski investitori sve više zaobilaze Lijepu našu.
Stanje u Hrvatskoj za 2011. godinu tek je 2,4% direktora austrijskih tvrtki ocijenilo vrlo dobrim. Tek 6% dalo mu je prolaznu ocjenu (dobar), dok ga je preko 90% ispitanika ocijenilo tek dovoljnim ili nedovoljnim Austrijanci i Nijemci slomili zube na sta dionu u Dubrovniku Evo jedan primjer na koji su se do sada zajedno opekli i Austrijanci i Nijemci. Naime i jedni i drugi željeli su ulagati u nogometni stadion u Dubrovniku, ali od toga se do danas ništa nije dogodilo. Iako je stadion ucrtan u GUP i realno ne bi trebalo biti većih problema, umjesto novog stadiona koji bi mogao produžiti turističku sezonu na ovom dijelu Jadrana još uvijek stoji stari koji je u toliko lošem stanju da se na njemu ne može saditi ni krumpir, a kamoli da se tu pripremaju vazne svjetske momčadi koje bi sa sobom dovele mnoštvo novinara i pravile nam besplatnu reklamu.
Osim toga, na stadionu u Dubrovniku mogli bi se održavati koncerti i razne druge priredbe koje bi zasigurno sezonu učinile dužom što bi odgovaralo i državi i lokalnoj samoupravi i građanima. Bivši dubrovačko-neretvanski župan Vinko Brnadić svojedobno je objasnio autoru ovog teksta kazao da je Dubrovnik moderni stadion mogao imati i prije desetak godina.
„Tada sam prvi put doveo zainteresirane investitore. Vlasnik Red Bulla Dietrich Mateschitz želio je ulagati u lapadski stadion, ali godinama ga sustavno koče“, kazao je Brnadić. I ne samo on, nego su za stadion u Lapadu, prema Brnadićevim riječima, bili zainteresirani i predsjednik austrijskog kluba Rapid, Sturm iz Graza, ali i njemački Freiburg. Željeli su ulagati po modelu javno-privatnog partnerstva (ulaganje i dobivanje stadiona u koncesiju)” piše Objektiv.
„Kroz poslovne i garažne prostore investicija bi im se isplatila“, veli Brnadić koji je dodao da za neizgradnju stadiona najveću odgovornost nosi dubrovački dogradonačelnik Pero Vićan, koji je ujedno alfa i omega dubrovačkog (raspadajućeg) nogometa. Vićan, naime, za razliku od države, građana i lokalne samouprave od gradnje stadiona po transparentnim uvjetima ne bi imao nikakve koristi. Sada se ponovno špekulira da su neki novi njemački investitori (tvrtke AMA, Arena i Ficon) zainteresirani za gradnju stadiona. Živi bili, pa vidjeli. Tek je prošlo prvih deset godina. Rekao bi jedan student: Prvih deset godina (za studiranje) je najteže.
Tekst u cijelosti pročitajte u novom broju Objektiva.
