Dugoročni planovi energetske politike (ili njihovo nepostojanje) jedna su od najvećih zamjerki oporbe vladajućoj koaliciji. Ministar Polančec kao odgovor na takve optužbe prezentirao je tri inačice energetskog plana do 2020. godine.
Tri Vladina scenarija
„Bijeli scenarij” predviđa termoelektranu na ugljen i nuklearnu elektranu snage od 1.000 megavata. Gradnju nuklearke sadržava i “Zeleni scenarij”, koji također uključuje termoelektranu na prirodni plin. “Plavi scenarij” podrazumijeva gradnju dviju termoelektrana na ugljen i termoelektrane na plin.
Struka u većini podržava gradnju nuklearne elektrane opravdavajući je ekološki najčišćom energijom, ali i potrebom Hrvatske za većom energetskom autonomijom. U ekološkom smislu elektrane na nuklearni pogon ne ispuštaju ugljični dioksid u atmosferu.
Ekološke udruge odbacuju svako vezivanje pojma „ekologija“ uz nuklearke. A postavlja se i pitanje prevelike potrošnje energije u Hrvatskoj.
– Nama su sva tri scenarija neprihvatljiva. Hrvatska troši 450 eura naftnog ekvivalenta, a zemlje EU troše 209 eura. Naša je potrošnja preuveličana, to je više od dvostruko veće potrošnje nego u razvijenijim zemljama koje imaju mnogo veću industrijsku potrošnju – objašnjava Toni Vidan, voditelj energetskog programa Zelene akcije.
Za nuklearku i protiv nje
S time se ne slaže Boris Sučić iz Zavoda za visoki napon i energetiku FER-a u Zagrebu:
– Hrvatska je u prilično velikim problemima u proizvodnji električne energije i bez nove nuklearne elektrane nema rješenja. Prema svim analizama, u 2020. godini čeka nas manjak električne energije od oko 3,5-4 TWh i pitanje kako se to može nadoknaditi bez nuklearne elektrane. Nuklearka nam je jednostavno ekonomska, energetska i sigurnosna nužnost, jer ćemo bez nje biti potpuno ovisni o drugima, koji će nam vrlo skupo prodavati energiju.
Republika Hrvatska uvozi oko 20 posto električne energije, i to je energent u kojem imamo najveću vlastitu proizvodnju. Cijena uvezene struje kreće se između 65 i 90 EURO/MWh, što je i nekoliko puta viša cijena od one po kojoj HEP prodaje električnu energiju u Hrvatskoj, a treba računati na tendenciju rasta cijena električne energije u regiji.
– Trenutačne projekcije uza sve najavljene objekte (HE Lešće, TE Plomin 3 itd.) pokazuju da će Republici Hrvatskoj 2020. godine nedostajati između 1.000 i 1.500 MW. Oslanjanje samo na uvoz električne energije, uz nepovoljne gospodarske parametre, rezultirat će i stvaranjem energetske ovisnosti.
O rješenju tog problema sugovornici, osim očekivanog razilaženja oko ekoloških pitanja, imaju i različite ekonomske argumente.
Upitna isplativost
Vidan smatra da nuklearna energija nije tako isplativa kako se predstavlja javnosti. – Energija iz novih nuklearnih elektrana jedna je od najskuplje proizvedenih energija. Nuklearka koja se spominje u medijima stajala bi Hrvatsku oko pet milijardi USD, i to ako sve ide po planu. Jedina nuklearka koja se gradi u Europi jest u Finskoj i Finci zbog kašnjenja projekta imaju troškove od dodatnih milijardu dolara. Alternativa je gradnja hidroelektrana, koje bi bile osigurači, a dugoročna strategija trebala bi biti usmjerena na obnovljive izvore energije.
– Obnovljivi izvori energije nisu alternativa konvencionalnima. Za svaki kW u obnovljivim izvorima treba imati rezervu u konvencionalnim izvorima. Obnovljivi izvori samo štede gorivo u konvencionalnim izvorima – kategoričan je Sučić.
NE Krško
U ukupnoj potrošnji električne energije u Republici Hrvatskoj NE Krško (udio od 350 MW) pridonosi s oko 17 posto. Bitno je naglasiti da je cijena električne energije iz NE Krško vrlo povoljna i iznosi 30 EURO/MWh i uza sve gubitke u prijenosu i distribuciji još je niža od prodajne cijene HEP-a. Protuargument zelenih jest da bi cijene struje iz Krškog bile više da se računaju i troškovi budućeg skladištenja otpada, koji se sada, privremeno, skladišti u sklopu nuklearke.
