Od kolijevke pa do groba – sve je školsko doba

U ozračju štrajka u osnovnim i srednjim školama, pa čak i na nekim fakultetima, obrazovanje je ponovno postalo vruća medijska tema. Društvene mreže usijale su se od onih koji bezuvjetno podržavaju sindikate i onih koji opetovano prežvaču stereotipe o učiteljima koji rade četiri sata dnevno s tri mjeseca godišnjeg odmora. Kao nekadašnja profesorica, dobro poznajem obje strane medalje školskog sustava. No, ono što se još uvijek održalo, a vidljivo je u mnogim komentarima, jest uvjerenje da jednom kad izađeš sa svjedodžbom ili diplomom iz neke sive zgrade – više nikada nećeš trebati otvoriti knjigu.

 

Ja sam se namorala. Što znam, znam. Nisam godinama prisilno sjedio u klupi, da bi me sad netko tjerao u knjižaru. Zadnji put sam otvorila knjigu kad je za lektiru bila Ana Karenjina…

 

Zvuči poznato? Ono što takvi ljudi još nisu spoznali je da se sve mijenja. Kako mi sami, tako i svijet, tehnike i tehnologija. Baš svaki posao koji radite upravo sada postaje efikasniji, automatiziraniji, precizniji. Mislite da je vaše radno mjesto, kao i vi na njemu, sigurno? Radite isto na isti način već deset ili dvadeset godina i mislite da nema potrebe da sad nešto mijenjate? Možda će vam baš 21. godina dokazati da su se klijenti i potražnja toliko promijenili da ih više ne možete pratiti ako sve radite kao i do sada. Iako to zvuči zastrašujuće, ustvari je samo realno. Osim toga, situacija nije bezizlazna – možete naučiti nešto novo.

Ljudima je učenje prirodno. Najbazičnije postavljeno, kako naše tijelo stari, stalno ispočetka učimo kako živjeti s njim, učimo kako funkcionira kad se mijenja, u bolesti nalazimo nove puteve do sretne svakodnevice. Isto tako možemo prihvatiti i našu karijeru: ona prolazi kroz najrazličitije faze i nikada ne može dugoročno stagnirati. Zar ne bi bilo naporno cijeli život svim klijentima raditi posve istu frizuru ili ručno obrađivati neko povrće ako postoji mehanizam koji će nas u tome ubrzati? Za svaku profesiju možemo smisliti neki primjer, no poanta je da napredak treba prihvatiti, prvenstveno zbog nas samih.

 

Ali, ja to ne znam!

 

Kako ćete nešto znati prije nego počnete učiti? Kod mnogih postoji strah da će biti ismijani ako pogriješe ili da će sami sebe razočarati, odnosno, potvrditi da nešto ne mogu. Ponovno: ne možete znati, prije nego naučite. Da biste nešto naučili, nije dovoljno jednom pokušati, pa baciti sve na pod i dići ruke jer niste uspjeli.
Primjerice, ako se želite naučiti koristiti novim programom za uređivanje fotografija kako biste mogli online promovirati domaću kremu za lice koju proizvodite. Postoji više opcija, a prva je da upišete tečaj za korištenje tog alata. Ako vam je neugodno biti početnik u javnosti – uzmite privatnu poduku. Ako ni to ne dolazi u obzir, pratite YouTube videa s uputama ili počnite koristiti metodu pokušaja i pogrešaka. Onda su tu još i konferencije, Facebook grupe, pa čak i otvorene molbe za neku vrstu mentorstva ili prakse. Ono što trebate imati na umu je cilj: ako utrošim vrijeme i trud (a nekad i novac) u učenje nove vještine, moja krema za lice privući će više kupaca, pa ću imati više sredstava i s time moći ostvariti nešto što želim (proširiti proizvodnju, zaposliti radnika, otići na putovanje…).
Sve i da nemate pred sobom neki veliki zalogaj, uvijek ćete morati proučiti nešto novo: koji je najpopularniji kut za fotografiranje danas na Instagramu, vole li vaši klijenti više običnu kavu ili cappuccino, kako se računa porez… I to je, ustvari, odlično! Jer najljepše je doba kad imamo volje i snage obrazovati se i time uljepšati svoj život i život onih koje susrećemo.

 

Tekst napisala Natalija Crnički, Salonize

Podijeli

Odgovori

Top