Politika je zanat u kojem možda najjasnije vidimo kako se stara poznanstva, ili dugogodišnja prijateljstva, kada se pojave suprotni interesi, pretvaraju u svoju suprotnost. Umjesto dotadašnje ljubavi, kao u nekom braku kojem dolazi kraj zbog nepomirljivih razlika, javlja se ogorčenje koje onda prerasta u neprijateljstvo, a nerijetko čak i u mržnju. Zbog prirode njihova zanimanja, s tim razvodima biva upoznata i šira javnost. I zadnji hrvatski lokalni izbori, zbog nekoliko karakterističnih slučajeva, potvrđuju to nepisano pravilo koje ne vrijedi samo kod nas.
Jedan od najzanimljivijih primjera u tom smislu svakako je slučaj Radimira Čačića i Vesne Pusić. Ti lideri HNS-a dugi niz godina blisko su surađivali, ali uvijek na način da je Čačić bio glavni dok je Vesna Pusić bila njegova zamjena, najbliža suradnica koja je mogla računati na visoke položaje, ali ne i na šefovsko mjesto. Kada joj se nakon presude mađarskog suda koji je Čačića osudio na zatvorsku kaznu od najmanje 11 mjeseci zbog prometne nesreće sa dvoje mrtvih, ukazala prilika da zauzme čelnu poziciju, Vesna Pusić nije nimalo oklijevala.
Žurno je detronizirala Čačića, ne dajući mu pritom neku vrstu političke odstupnice, a nedugo pomoć počela je smjenjivati i njegove kadrove u javnim poduzećima. Čačić, kojega javnost inače pamti po bahatosti i teškim riječima na račun svojih političkih oponenata, povukao se, najavljujući ipak preko medija kako će im se „osvetiti“ kada za to dođe prilika. I dočekao ju je nakon ovih izbora, jer je HNS ostvario odlične rezultate u njegovom kraju, sjeverozapadnoj Hrvatskoj te na još nekoliko mjesta.
Zasluge za to odmah je pripisao sebi, sugerirajući pritom kako je vodstvo HNS-a na čelu s Vesnom Pusić loše radilo svoj posao. Sada traži što hitnije odsluženje zatvorske kazne kako bi se nakon povratka počeo obračunavati s aktualnim vodstvom HNS-a. Tako se već sada može pretpostaviti kako će se jedna duga suradnja pa i prijateljstvo između Čačića i Vesne Pusić na kraju pretvoriti u ogorčenu borbu za eliminaciju onog drugog.
Neuzvraćene ljubavi ima i u odnosu Zorana Milanovića i Andre Vlahušića. Nekada su bili kućni prijatelji, Vlahušić je, kako se tvrdi, svojedobno dok je bio u Vladi Ivice Račana, pomogao pri zapošljavanju Milanovićeve supruge u Zavodu za javno zdravstvo. Ljubav je pukla nakon nepravomoćne presude Vlahušiću zbog posuđivanja novca iz gladske blagajne. Iako on tvrdi da Dubrovnik pritom nije izgubio ni jednu lipu, Milanović je odbio podržati Vlahušićevu kandidaturu za dubrovačkog gradonačelnika.
Iako je riječ o koalicijskim partnerima na državnoj razini, SDP je išao sa svojim kandidatom. Uz to, navodno mu na jednom skupu u Splitu nije dopustio pristup pozornici. Vlahušić je o svemu dugo šutio, da bi nakon premoćne pobjede na izborima, prema Milanoviću sasuo drvlje i kamenje. Vjerojatno još nije rekao sve, ali i ovo što jest, dovoljno je za potvrdu pravila kako je i njih politika, unatoč nekadašnjem bliskom prijateljstvu, pretvorila u žestoke ne samo političke, nego i osobne suparnike.
Takvih primjera je napretek. Slučaj razlaza Ivana Jakovčića i Damira Kajina još nije završen. Iako je poražen u prvoj utakmici, Kajin ne odustaje i čini se, po onome što govori o svom bivšem bliskom suradniku, da bi ga jedino zadovoljila nekakva sudska odluka koja bi Jakovčića, barem na određeno vrijeme, odvela put nekog kazamata. Nešto blaži prilikom svog političkog razvoda bili su Željko Kerum i njegova zamjenica Anđelka Visković. Razmjenjivali su teške riječi, ali nisu jedno drugom prijetili otkrivanjem privatnih tajni u kojima, bivši bliski suradnici ili prijatelji, uglavnom ne oskudijevaju.
Naša nedavna povijest puna je primjera burnih razlaza bivših političkih suradnika. Ivo Sanader tako je, iako mu to nisu preporučivali njegovi bliski prijatelji, izabrao Jadransku Kosor za svoju nasljednicu, a ona je pak, kada se on htio vratiti i oduzeti joj novostečenu moć, bitno pomogla da na kraju završi u zatvoru. Kada je moć u pitanju, onda tu očito ništa ne znači ni dugogodišnje prijateljstvo, ni višestruka kumstva, ni zajednička ljetovanja. O tome svjedoči primjer Luke Bebića i Vladimira Šeksa. Predugo su bili nerazdvojni, družili se, ali sve je puklo kad je Sanader uzeo Šeksu mjesto predsjednika Sabora i dao ga Bebiću. Prvi to nije mogao podnijeti, a drugi od tada priča kako je pravi prijatelj „onaj koji može podnijeti tvoj uspjeh“.
Sada je jedan u mirovini, a drugi blizu nje, međutim, volja za moć je između njih iskopala preduboki rascjep a da bi ga mogli zatomiti.
Puno teži slučaj bio je između prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegova nasljednika u dva mandata Stipe Mesića. Bili su bliski suradnici, Tuđman je Mesića izvukao iz anonimnosti početkom devedesetih, davao mu najviše funkcije, da bi na kraju, nakon njihova političkog razlaza, Mesić sve poduzeo kako bi mu se osvetio za godine izgubljene moći. Čak je bio opsjednut Tuđmanom vjerujući valjda da će pokušajem umanjivanja njegove uloge, povećati svoj značaj.
Teških razlaza bilo je i drugdje. Nijemci još pričaju o načinu kako je aktualna njemačka kancelarka Angela Merkel eliminirala Helmuta Kohla, čovjeka koji ju je uveo u politiku i dao joj visoke položaje. Taj odnos je bio takav da se o Merkel govorilo kao o „Kohlovoj djevojčici“, međutim, kada joj se ukazala prilika da zasjedne na čelo CDU-a, nakon afere o nenamjenskom trošenju stranačkog novca, Merkel nije nimalo oklijevala eliminirati svog bivšeg političkog sponzora.
I Milanoviću je prijetio sličan scenarij da u drugom krugu izbora osvajanjem Splita i Vukovara, nije ublažio poraz iz prvog kruga. Sada će on vjerojatno „skinuti glavu“ onima koji su njemu radili o glavi. Ni Karamarko nije bio bez sličnih briga. Da su rezultati nedavnih dvaju izbora bili loši po njega, već bi nezadovoljnici unutar HDZ-a zatražili odlazak njega i njegovih suradnika iz stranačkog vrha.
No, takvi raspleti su ipak pomak u odnosu na nekadašnje razdoblje kada su se bivši prijatelji kada bi postali politički suparnici fizički eliminirali. Kraljevi i apsolutisti su redovito sjekli glave svojih potencijalnih oponenata pa makar bili s njima i u krvnom srodstvu. Činili su to i diktatori, a ta metoda bila je posebice omiljena u komunističkom svijetu. Danas, u demokraciji, nasreću, takve razlaze pratimo kao neku vrstu medijskih sapunica ili u izvještajima sa sudskih procesa.
Tako ćemo, kada Čačić za otprilike godinu dana iziđe iz zatvora, znati kojim putem će krenuti odnos između njega i Vesne Pusić, a vjerojatno puno ranije, što će se dogoditi s Milanovićevim i Karamarkovim oponentima, ili pak s njima, kako će završiti priča s Jakovčićevim pismima koja „krasopisom“ piše koalicijskim partnerima (najvažnije je ono SDP-u na koje je ne dobija odgovor), a moguće je da ćemo svjedočiti i pojavi novih likova, bivših prijatelja i dobrih suradnika, koje je volja za moć pretvorila u – nepomirljive protivnike s kojima će se vrlo okrutno obračunavati ne birajući pritom sredstva.
