Radikalizacija svih desnica, naročito crkvena, ksenofobna i homofobna, a njih imamo i u Republici Hrvatskoj, pretvorila se u Francuskoj u svakodnevni pakao. Legitimirana je rasistička, ksenofobna i homofobna riječ, da bi se legitimirali i takvi čini. To prijeti i nama. Desničarske grupacije se vrlo često oslanjaju na crkvu i konzervativne stranke. To stvara, prije svega, vrlo autistična i netolerantna društva. Posebno u tom postkonfliktnom razdoblju kada je poslije krvavih ratova potrebno više tolerancije. U Hrvatskoj raste homofobna retorika i tome se moramo suprotstaviti.
Mogu li Katolička crkva i druge vjerske zajednice poprimiti oslobodilačku ulogu u srcu potlačenih, obespravljenih i siromašnih? Je li moguće obraćenje tvrdih srdaca svećenika i biskupa, tako opijenih mističkom svemoći vlasti koja im je povjerena?
Ima i politički nepismenoga svijeta koji traži da se uskrati suglasnost za održavanje Gay Pride parade. Zbog njih i zbog sve onih koji ne poznaju dobro Ustav i zakone, evo ova ekspertiza da nešto, možda i naučimo. Naime, nema ni ustavnog ni zakonskog uporišta za zabranu.
Tako, u članku 3., u Temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske navodi se da su ”sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava”.
U članku 5., između ostalog se kaže da je ”svatko dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske”.
U poglavlju o Zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, u članku 14. stoji da: ”svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom, ili drugom uvjerenju, nacionalnom, ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju, ili drugim osobinama” te da su ”svi pred zakonom jednaki”.
U članku 16. se kaže da se ”slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje” te dodaje da ”svako ograničenje slobode, ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju”.
U članku 17. se pak ističe da se ”u doba ratnog stanja, ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu ograničiti” da ”o tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike”. Pritom se naglašava da ”opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno, ili socijalno podrijetlo”.
Da bi se osnažili ovi stavovi, napominje se da se ”niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog, ili ponižavajućeg postupanja, ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi”.
Kakvu težinu ovim odredbama pridaje Ustav RH vidljivo je i iz članka 20., u kojem se kaže da je onaj ”tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, osobno odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom”.
U članku 22. se to još više podcrtava stavom da je ”čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva” te da se ”nikome ne smije oduzeti, ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud”.
U pojašnjavanju sadržanih odredbi u Ustavu, između ostalog, kaže i da se ”svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno kretati i birati boravište” te da se ”pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih”.
Nadalje, u članku 38. se ističe kako se ”jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli“ te se pojašnjava da „sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja”.
U članku 39. se pak ukazuje na to da je ”zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje, ili poticanje na rat, ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu, ili vjersku mržnju, ili bilo koji oblik nesnošljivosti”, dok se u članku 40. ”jamči sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”, a u članku 42. se ”svakom priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom”.
Nadalje, člankom 43. se ”svakom jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka, ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna, ili druga uvjerenja i ciljeve” te da je ”pravo slobodnog udruživanja ograničeno zabranom nasilnog ugrožavanja demokratskoga ustavnog poretka te neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske”.
U poglavlju o Ustrojstvu državne vlasti, u članku 81., između ostalog, se navodi da Hrvatski sabor raspisuje referendum, a u članku 87. se kaže da taj referendum može biti ”o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona, ili o nekom drugom pitanju” iz djelokruga Sabora.
U članku 93. se govori o institutu Pučkog pravobranitelja pa se kaže da je on ”opunomoćenik Hrvatskoga sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska” te da ”svatko može podnijeti pritužbu pučkom pravobranitelju ako smatra da su, uslijed nezakonitog, ili nepravilnog rada državnih tijela, tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave i tijela s javnim ovlastima, ugrožena, ili povrijeđena njegova ustavna ili zakonska prava”.
Dragi pederi i lezbače: imam potrebu ohrabriti vas, jer se umnažaju predrasude pa čujemo i od crkvenih predstavnika da homoseksualne sklonosti nisu uredne, ni redovite, ni naravne, ni zdrave. Govore da su homoseksualci bolesnici, a nama, kojima zahtijevamo građansku jednakost i ukinuće bilo koje vrste diskriminacije pa stoga podržavamo i ove demonstracije u korist prava svih manjina, nama kojima se zalažemo za različitost spolnih usmjerenja, govore da smo protivnici ljudske naravi.
Svima njima kažem da trebamo osmisliti novi način postojanja, način koji će ići u svjesnu akciju pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota. Kada eros, što znači, stvaralačka spontanost, sloboda, fantazija i sposobnost iskazivanja nježne brige za druge, osvoji veći prostor, tada će nastati nova, višedimenzionalna ravnoteža koja će osigurati ljudskiji oblik života u kojemu ćemo biti povezaniji s prirodom i drugim ljudima.
Bog u kojeg vjerujem je muško i žensko. On je izraz savršenog pluraliteta. On je sasvim sigurno iznad spolova, ali nam ih je dao kao dar i kao izraz naše slobode. U ime te slobode, želim vas pozdraviti i ohrabriti, a one do kojih će stići ova podrška, ovo pismo zabrinutog građanina i kršćanina, pozvati da u što većem broju dođemo na Zagreb Pride. Ja neću ostati sjediti doma. Ja ću doći na povorku ponosa jer hoću kazati da smrt Clémenta Mérica ne smije biti uzaludna. To je moja, ali i vaša obaveza.
Imajmo i mi, kao Martin Luther King, jedan veliki san: San da ćemo jednog dana, jednog nedalekog dana, biti zaista jednaki pred zakonima. Sanjajmo da će svaka dolina tuge biti premošćena, da će svaka planina nepravde biti izravnana, da će neravni teren društvene surovosti biti gladak, da će krivi putovi opake birokracije biti ispravljeni, da će se slava Božja svima objaviti.
