Taj zakon, možda previše mistificiran i nerazumljiv, zapravo je vrlo jednostavan. Naime, ako čovjek ne živi u suglasju i miru sa samim sobom, svojom obitelji, svojim susjedom, jednostavno ne može očekivati da mu vanjske okolnosti imaju predznak mira. Taj će nemir najprije prouzrokovati određenu reakciju u umu a naposljetku i u tijelu. Ako čovjek nema svoj mir, ne može biti sretan, a ako nije sretan, ne može biti zdrav. Zdravlje puno ovisi, ako ne i isključivo, o čovjekovim mislima, riječima i djelima, a ne o vanjskim okolnostima. Tako je čovjek, kao glavni pokretač svog djelovanja, odgovoran za svoje zdravlje. Dakle, kroz svoje svjesno i nesvjesno djelovanje čovjek ˝izabire˝ svoje zdravlje.
Pojam karme danas je dosta proširen, ali izgleda da mnogima još nije dovoljno jasan. Puno puta, naime, kad se nekome kaže ˝ to je tvoja karma˝, taj će to shvatiti kao nešto loše što mu se događa i kroz što prolazi…
Istina jest da riječ karma zapravo, sama po sebi, nema nikakav predznak (ni pozitivan ni negativan), nego je to jednostavno riječ koja se koristi za baš svako djelovanje i akciju. Kao što je prethodno rečeno, karma znači akciju ili djelovanje i prema tome ne možemo ju izbjeći.
Osnovno pravilo koje bi nas kroz eventualni proces ozdravljenja trebao voditi je ˝ne čini drugom što ne bi volio da drugi čine tebi˝. Promjena stila života, suosjećajna djela, zavjeti, molitve, oprost, post i sl., u svakom slučaju vode boljitku. Kad trebamo raditi na sebi i mijenjati se da bi bili bolje osobe ili jednostavno da bi imali zdravije tijelo ili duh, postavlja se pitanje da li smo na to spremni. Upravo se na tu spremnost i osobnu otvorenost stavlja naglasak. Svatko od nas ima izbor da u danom trenutku reagira na ovaj ili onaj način i teško je postaviti se izvan toga i odlučiti što je ispravno. No naš odabir u tom trenutku, velika želja za dobrim, snaga volje i odlučno djelovanje u pozitivnom smislu mogu pokrenuti niz dobrih i za sretan život nužnih preobrazbi.
Naravno, takve se preobrazbe ne događaju svakodnevno i preko noći, ali ne zato jer su nemoguće, nego zato što zahtijevaju odricanje i duboku želju za promjenom. U većini slučajeva, ljudi se prepuštaju svakodnevnoj rutini života (možemo to nazvati i sudbinom) dok ne shvate da žive u neznanju, da im tijelo pati i da vode nezdrav život. Prema rečenom čini se da je jako teško napraviti pomak u pozitivnom smislu i učiniti nešto za svoje tijelo i intelekt. Jer, sebe je, naime, najteže promijeniti. Mi smo uvijek spremni mijenjati druge i krojiti drugima živote, osuđivati ih a ne prepoznajemo vlastite pogreške, ˝balvane u vlastitom oku˝…
Zaprepašćujuće je zapravo kako se malo pažnje pridaje vlastitim potrebama, posebice potrebama intelekta i duševnim potrebama. Često živimo u iluziji da je sve što nam se događa dio životne slučajnosti te da upravo ta slučajnost odlučuje o našim životima. Jesmo li mi toliko nemoćni da uvijek moramo optužiti tijek događaja ili nekog drugog za život koji nam se događa? Uvijek je lakše optuživati drugog za vlastite probleme nego smoći hrabrost i preuzeti odgovornost za svoj život. Nismo ni svjesni kako se tom našom odlukom dovodimo u ulogu žrtve, nesvjesno nošeni rijekom života, umjesto da osvijestimo činjenicu da je svatko kreator vlastitog života te preuzmemo kormilo nad svojim životima.
Upravo svojim odlukama kreiramo vlastiti život, a sadašnje je stanje samo odraz prošlih odluka koje smo uglavnom sami donijeli. Pa počnimo se tako i ponašati. Činjenica je to vrijedna pažnje, a negiranje te istine samo govori o našoj nespremnosti za preuzimanje odgovornosti nad vlastitim životom…
Poduzetnistvo.org/Antonija Krajina
