Izbori nisu „napeti“ samo nama, smrtnicima, koji svoje frustracije ili oduševljenje u nekoj osnovnoj školi pretočimo u kružić drage nam opcije. Izbori su još i važniji onima koje biramo, onima koji pokorno u stranačkom redu stoje jedan za drugim, maštajući o crvenim foteljama Sabora, o kantini i ručku za pet kuna, o putnim troškovima na račun poreznih obveznika.
Ovo je priča o Ivanu Horvatu (43), jednom od takvih zastupnika.
Peti saziv Hrvatskog sabora bio je sretan dan za junaka naše priče. Izabran je nakon godina provedenih u stranačkim hodnicima u jednoj od „pravih“ izbornih jedinica, dijasporu i manjine ostavit ćemo po strani u ovoj priči. Neće biti važno ni voli li više lijevu ili desnu stranu ulice – čini se da bi priča ostala gotovo ista, pogotovo ako se odmaknemo od Prve izborne, od Zagreba. U tom Malom mjestu odakle je junak naše priče pravila su jasna – biti vojnik stranke znači a) biti poslušan, b) biti ponizan c) biti beskurpulozan (samo u krajnjoj potrebi, obično u posljednjoj godini izbornog ciklusa) i d) biti još malo poslušan.
Što bi radio (da je ikada radio?)
Ivana H. (43) krase sve navedene karakteristike. Nije on glup čovjek, dapače „narodno je pametan“ kako se ono veli. Kuži stvari i svi znaju kome je lojalan. Ima „svog čovjeka“ gore u Zagrebu i rješava sve što stigne kao nalog. Ipak, valjda zbog one stare kletve kako „nemoš imat i ovce i novce“ Horvatu je guljenje cipela po stranačkim hodnicima unazadilo profesionalni razvoj. S 43 godine Horvat se nije uspio specijalizirati niti u jednom polju poslovanja. Životopis mu je mršav – pozicije unutar stranke u stvarnom svijetu ne znače puno.
I što smo dobili? Dame i gospodo, pred vama kao magijom iz šešira stvoren stoji Profesionalni Političar „made in Croatia“!
Horvatu tako nije trebala Politologija, Ekonomija ili nedajbog Pravo. Sve što treba znati, naučio je u godinama tavorenja u lokalnom ogranku Stranke. Kuži Horvat spiku, ta nije on lud. Eto, sve se može postići, samo treba biti strpljiv. Strpljiv čovjek jakoga želuca. Razina političke kulture u Hrvatskoj malo je niža nego bi trebala biti (na Tv-u nekada vidi kako se na Zapadu cijele dinastije obitelji od malih nogu odgajaju kako bi se bavili politikom) ali Horvat ima iskrenu želju raditi za boljitak Domovine a sve prema planu i programu Stranke.
Dolazak u Metropolu
Godine političke poslušnosti su se isplatile i naš junak je uspio! „Njegov čovjek iz Zagreba“ pogurao je stvar, prvo lice stranke u lokalnoj izbornoj jedinci bio je on i za dlaku ali ipak UŠAO JE U SABOR. Kreću godine obilja i sreće. Plaća je saborska, putni troškovi pomažu kućnom budžetu. Ivan Horvat živi svoj san. Jednom je u nekoj knjizi čitao kako poslušnost i inteligencija ne idu zajedno, kako je servilnost osobina psihofizički inferiornijih bića a vrhunac osobne sreće nalazi se u samoispunjenju, u ostvarenju osobnih intelektualnih poriva, umjetnost i takve stvari.
Knjigu je bacio a ženu zaposlio u državnoj firmi. Kuću su renovirali, automobil kupili (povoljno, riješio mu je to saborski kolega). Obitelj Horvat razmišlja o stanu u Zagrebu, kada djeca krenu na fakultet, a stan u Zagrebu uvijek je na cijeni. Krediti nisu najpovoljniji, ali što je tu je: Ivan H. sada je u profesionalnoj ligi.
Kada krene po zlu…
Godine lete i Horvat više nema 43 godine. Priča je stigla današnji datum i naš junak se našao u 2011. – izbornoj godini. U Stranci vlada kaos. Do sada su bili stabilni ali recesija je „opće nezadovoljstvo“ i ovih sedam-osam-petnaest mandata koje su držali, klimaju se i drhte. Stolica pod Horvatom postaje sve vruća i sada mu je jasno zašto su fotelje u Saboru crvene. Jasno mu je i zašto je “onako povoljno” kupio Passata od kolege zastupnika. Kredit koji je uzeo dugogodišnji je i ne pita za mandate. Ivan H. se nadao kako je njegova karijera zvijezda repatica, a on blistavo sunce i oslonac Stranke u Malom mjestu. Njegov svijet se okrenuo naglavačke. Prokleti, prokleti birači!
Vrijeme je za trenutak iskrenog žaljenja nad sudbinom Ivana H. Na kraju krajeva, radio je sve što mu se govorilo. Nije postavljao suvišna pitanja, dizao je ruku kada god je trebao. U lokalnom listu, njegovo lice češće je nego Blankino ili Mamićevo. Što Stranka može više zatražiti od Horvata?
Treba znati – između „javnog“ i „osobnog“ dobra, čovjek će uvijek izabrati ovo drugo. To je urezano u naše balkanske duše, a Horvatu sve češće na pamet padaju pojmovi „prisilna naplata“, „reprogramiranje kredita“, „jamci“ „dug“… Ono kose što nije otpalo od silnog stresa je poblijedjelo. I ponovo kao sijedog zeca iz šešira, dobili smo sjenu od čovjeka, lika koji je spreman učiniti sve – sve što treba, samo za još četiri godine Sabora.
Zbog koga Horvat diže ruku?
Ljudski je griješiti, a i političari su ljudi. Zapitajte se, što biste učinili na njegovom mjestu? Nije da Malo mjesto ima tvornicu BMW-a, pa da je imao izbor, radno mjesto koje je čekalo samo na njega? Je li Horvat ikada imao izbor?
Ono što je važno, što je presudno jest da će Ivan Horvat (46) učiniti sve, SVE što treba da ostane na vlasti. I to nije ego trip, to je golo preživljavanje. A kada vam u Saboru takvi kroje odluke, onda je svaka nada u „moralnost“ „odgovornost prema naciji“ ili „poštenje“ samo floskula, riječ kojoj Horvat možda i teži (jer svatko želi biti bolji čovjek), ali sada stvarno ali stvarno ima prječih briga na grbači.
Posljednja scena: zamislite Sabor. I kao u Matrixu, zamislite Ivana Horvata umnoženog u 150 kopija, istovjetnog Horvata koji se kao virus proširio po najvažnijem predstavničkom tijelu građana Republike Hrvatske. I odgovorite si na pitanje: Kada Horvat diže ruku, diže li je zbog sebe ili zbog nas?
Disclaimer: Svi likovi priče o Ivanu H. doista jesu izmišljeni. To što se u njoj mogu prepoznati mnogi nije naša stvar. Sam Ivan H nije izmišljen, on postoji: možda ne kao živi lik ali kao sjena nad našom budućnosti – sigurno.
