Prije samo tri tjedna revolucija ljiljana djelovala je nezaustavljivo– nakon svrgavanja dugogodišnjih vladara Tunisa i Egipta činilo se da je odlazak Gadafija pitanje dana dok je val pobuna zahvatio Irak, Kuvajt, Bahrein, Oman i Jemen. Dok egipatska vojska osmišljava na koji način zaustaviti kaos nastao političkim vakumom (vjerski i politički sukobi egipatska su svakodnevnica), jemenske i bahreinske snage sigurnosti brutalno rastjeruju oporbena okupljanja a međunarodna zajednica vojnim udarima pokušava spasiti pobunjeničke snage na istoku Libije čini se da revolucija gubi zamah te da su vlasti arapskih država pronašle način da se šteta lokalizira.
Odraz revolucije u kraljevstvu
Strah od širenja nestabilnosti imao je i pozitivan učinak na Saudijsku Arabiju kao drugog najvećeg svjetskog izvoznika nafte zahvaljujući konstantnim porastom cijene nafte (barel je na svjetskom tržištu poskupio preko 10% od početka godine). No milijarde dolara naftne zarade ne nalaze svoj put do većine od 30 milijuna stanovnika pa je tako trenutna nezaposlenost među mlađom populacijom preko 40% dok se istodobno za obranu izdvaja preko 10% BDP-a (u zadnje dvije godine preko 1,5 milijardi dolara). Uz nedostatak političkih i ljudskih prava pogoršanje ekonomske situacije otvorilo je mogućnost nepredvidljivih situacija potaknutih događajima u regiji, posebno ako visokom broju nezaposlenih dodamo oko 6,5 milijuna (prijavljenih!) stranih radnika, 1,5 milijuna članova njihovih obitelji i oko 280 000 palestinskih izbjeglica te zamjetan stupanj ekstremizma unatoč snažnom sigurnosno – represivnom aparatu. U trenutku kada je val revolucija zapljusnuo arapske zemlje kralj Abdulah bio je na liječenju u SAD-u, te je njegov povratak u drugoj polovici veljače u Rijad bio snažna simbolička poruka stabilnosti. Uslijedilo je obećanje novih radnih mjesta, porast plaća i ogromni financijski paket od gotovo 12 milijardi dolara povlastica građanima. Naravno da je iza mrkve slijedila i batina – službe sigurnosti zaprijetile su da ni pod koju cijenu neće dopustiti prosvjede što su demonstrirale rastjerivanjem malobrojnih facebook prosvjednika koji su 13. ožujka proglasili Dan gnjeva (u međuvremenu je jedan od organizatora pronađen mrtav). Neuspješnom pokušaju prosvjeda prethodio je proglas 1500 istaknutih Saudijaca (od liberala do islamista) kojime se zahtjeva uspostava ustavne monarhije i prosvjedi šijitske manjine (oko 10% stanovništva kraljevstva čine šijiti koji naseljavaju naftom najbogatije istočno područje Saudijske Arabije). Rijad je vojnom intervencijom u Bahreinu pokazao svoju spremnost da revolucionarne zamisli zaustavi izvan svojih granica te pruži podršku bliskim režimima u regiji. Iz sadašnjeg aspekta potencijalna nestabilnost Saudijske Arabije čini se izglednijom na dvoru nego na ulicama kraljevstva.
Izvoznik nafte i terorista
Iako su zadnjih godina sve češće analize koje govore da Saudijska Arabija raspolaže sa znatno manje od procijenjenih 20% svih svjetskih naftnih zaliha njen kapacitet i dalje je dostatan da osigura neometanu opskrbu naftom u slučajevima kao što je libijski. Kratkoročno znatno veću zabrinutost izazivaju informacije koje su dospjele u javnost aferom Wikileaks prema kojima će kroz idućih nekoliko godina saudijska proizvodnja doseći maksimum te izgubiti sposobnost praćenja svjetske potražnje. Upravo je energetsko bogatstvo garancija saudijske stabilnosti temeljene na strateškom savezništvu sa SAD-om, dodatno osnaženom snažnom američkom vojnom prisutnošću u regiji (američke postrojbe napustile su nakon trinaest godina 2003. saudijske baze no prisutne su u Kataru, Kuvajtu, Bahreinu i Iraku). Glavni pokretač saudijske vanjske politike nadmetanje je na svim poljima sa glavnim regionalnim suparnikom s druge strane Perzijskog zaljeva – Iranom. Saudijska Arabija ključni je faktor OPEC-a i Arapske Lige te se može smatrati neprikosnovenim vođom arapskoga svijeta od trenutka kada je potpisom mirovnog ugovora sa Izraelom Egipat izgubio taj status. Svoju ulogu Rijad manifestira ogromnom financijskom pomoći muslimanima diljem svijeta i ispunjavanjem islamske dužnosti zaštite Palestinaca. Osim u humanitarne svrhe milijuni saudijskih dolara korišteni su za naoružanje muslimanskih boraca od BiH preko Čečenije do Afganistana. Upravo je Saudijska Arabija osamdesetih godina bila glavni sponzor mudžahedinskih boraca protiv sovjetske okupacije, te se riječima istaknutog pakistanskog pisca Ahmeda Rashida uz Pakistan i SAD može smatrati glavnim krivcem za nastanak čudovišta zvanog talibani. Pakistanska logistika i saudijski milijuni omogućili su talibanima osvajanje većeg dijela Afganistana (pred talibansku ofanzivu 1998. godine princ Turki osobno je pratio isporuku vojne opreme u Kandahar), no nakon napada 2001. kada su talibani pružili utočište svjetskom teroristu broj 1 Osami bin Ladenu počele su neugodnosti za Rijad. Osama bin Laden, inače Saudijac i član dvoru bliske obitelji, poslan je osamdesetih u afganistansku provinciju Host po nalogu saudijskog dvora ne bi li pomogao borbu protiv Sovjeta. Razočaran mudžahedinima i prozapadnom politikom saudijskog dvora na temelju pakistanskog vahabitskog pokreta Mahtab-al-Hidmata stvara jezgru al-Qaide. Saudijski donori, sudeći prema američkim diplomatskim izvorima, uz Katar najveći su financijeri raznih sunitskih islamističkih grupa diljem svijeta što se može smatrati nekom vrstom ispušnog ventila snažnog islamskog radikalizma prisutnog u Saudijskoj Arabiji.
