U povodu sto dana Franjina pontifikata objavljena je anketa talijanskog instituta Demopolis prema kojoj 85% Talijana i 96% talijanskih katolika ima povjerenja u papu. Prema istome istraživanju u papu povjerenje ima i 65% onih koji se izjašnjavaju kao nekatolici i nevjernici. Među papinim osobinama, oko 75% ispitanika hvali njegovu spontanost, 70% jednostavnost i blizinu puku. Oko dvije trećine ispitanika ističe papinu zauzetost za siromašne i slabe. Među papinim gestama najviše odjeka su imali susret s Benediktom XVI. i pranje nogu zatvorenicima na Veliki četvrtak.
Desetljećima sanjani san mnogih u Crkvi, kakav smo doživjeli pod Ivanom XXIII., izgleda, ispunjava se. Dana 13. ožujka 2013., izabran je novi papa iznenađujućeg imena Franjo. Je li argentinski kardinal i nadbiskup mojega rodnog grada Buenos Airesa, isusovac Jorge Mario Bergoglio, razmislio zašto se do sada ni jedan jedini papa nije usudio odabrati ime Franjo? Bergoglio je svjedočio da je ime Franjo uzeo jer mu je, kod izbora, brazilski kolega Claudio Hummes, kazao, dok je pljesak odzvanjao Sikstinskom kapelom: ”Ne zaboravi siromahe!” Bergoglio je bio svjestan da će se imenom Franjo nadovezati na Franju Asiškoga, koji je u dobi od dvadeset i četiri godine odustao od obitelji, bogatstva i karijere te čak i svoju prekrasnu odjeću vratio ocu, da bi postao najmanji među malenima.
Začuđujuće je kako je papa Franjo od prve minute svoje papinske dužnosti odabrao novi stil: za razliku od njegovih prethodnika, kod njega nema mitre sa zlatom i dragim kamenjem, nema purpurne, samurovinom obrubljene mocete, nema posebno za njega izrađenih crvenih cipela i pokrivala za glavu, nema raskošna prijestolja i tijare. Nema, što je možda najvažnija gesta, ni života na trećem katu Apostolske palače, već u Domu Svete Marte, gdje živi u malom apartmanu, hrani se u menzi (sam se poslužuje sa švedskog stola), gdje sjedi kao jedan u nizu, bez posebnoga mjesta i časti i gdje slavi jutarnje mise koje su već postale jako tražene i citirane zbog revolucionarnih poruka koje sa njih šalje u svijet.
Začuđujuće je i to što novi papa svjesno odustaje od patetičnih gesta i visoke retorike, govoreći jezikom naroda, kakav mogu prakticirati i laički propovjednici, što su ih pape zabranjivali i tada i danas. Novi papa, naposljetku, naglašava svoju bliskost s bližnjima: on moli za molitvu naroda prije nego što sam blagoslovi, plaća poput svakog drugog čovjeka svoje hotelske račune, uspostavlja kolegijalnost s kardinalima u autobusu, u zajedničkoj rezidenciji, za službenog rastanka, pere noge mladim zatvorenicima, također i ženama pa čak i jednoj muslimanki. Papa je to koji se prikazuje kao prizeman čovjek.
Ali, papa je u klopci: središnji zahtjevi Franje Asiškoga do danas ostaju pitanjima upućenim Katoličkoj crkvi, a sada i papi, koji se programatski naziva Franjo: paupertas – siromaštvu, humilitas – pokornost i simplicitas – jednostavnost. To je valjda dovoljno objašnjenje zašto se do danas ni jedan papa nije usudio uzeti ime Franjo: zahtjevi su se činili previsokima, smatra proskribirani teolog svjetskog glasa Hans Küng.
Crkva kojoj staje Franjo na čelo Crkva je bogatstva, hvalisavosti i raskoši, pohlepe i financijskih skandala. Naspram toga, Crkva u duhu Franje predstavlja Crkvu transparentne financijske politike i zadovoljne skromnosti. Crkva koja prije svega skrbi za siromašne, slabe i zakinute. Crkva koja ne gomila bogatstvo i kapital, nego se aktivno bori protiv siromaštva, a vlastitom osoblju nudi uzorne radne uvjete.
Crkva koja dobiva papu Argentinca je Crkva moći i vlasti, birokracije i diskriminacije, represije i još uvijek aktivne inkvizicije. Naspram toga, Crkva u duhu Franje predstavlja Crkvu čovjekoljublja, dijaloga, bratstva, dobrog domaćinstva i nekonformista, nepretenciozne službe njezinih voditelja i solidarne socijalne zajednice, koja nove religiozne snage i ideje neće isključivati iz Crkve, nego će ih činiti plodnima.
Crkva koju ostavlja Benedikt XVI. je dogmatske nepokretnosti, moralističke cenzure i pravničkog osiguranja, Crkva kanonistike koja regulira sve, skolastike koja znade sve i straha. Naspram toga, Crkva u duhu Franje Asiškoga predstavlja Crkvu objave boljitka i radosti, teologije orijentirane prema jednostavnom Evanđelju, koja sluša ljude umjesto da ih samo odozgo indoktrinira, Crkvu koja ne samo da poučava, nego uvijek iznova uči.
Tako, mislim, treba tumačiti zahtjeve za Crkvu danas te njene načelne opcije koje papa Franjo uočava i, što je najvažnije, ispunjava. Stoga, ovaj papa nije samo promijenio stil, već i smjer, odnosno, pravac Crkve. Od mnoštva pitanja koje bi valjalo dotaknuti od papinih poruka u ovih sto dana, uzet ću jednu, ali po meni ključnu stvar, a to je odnos Crkve prema modernitetu i pitanju sekularnosti, jer je do sada iz Vatikana bio vođen križarski rat protiv laiciteta. Načelo laičnosti države po sebi ne treba značiti neprijateljstvo prema religijama, a ni njihovo isključivanje iz društvenoga područja i rasprava koje ga oživljuju, rekao je papa Franjo, primivši 15. lipnja u Vatikanu francuske parlamentarce.
Zaključno, svejedno, upozorava li da podjela među kršćanima ne smije biti, konstatira li da je siromaštvo, posebno stanje siromašne djece u svijetu – skandal, zagovara li ekumenizam, etiku, mir u svijetu, ili priznaje postojanje gay lobija u Vatikanu, papa Franjo zna da, ako pravac koji on traži ne bude prihvaćen, Katolička će crkva umjesto proljeća koje se zaziva doživjeti ledeno doba i suočiti se sa jasnim trendom: da postane slabo relevantna institucija, jer mlađe generacije traže hitne promjene, sa ili bez hijerarhije. Naime, Franjo zna da vremena baš i nema i da je doba zapovijedanja i iznuđivanja poslušnosti prošlo. Sasvim sam siguran da je u ovih sto dana poglavar Katoličke crkve shvatio da mora pomiriti dvije očevidne suprotnosti: dosadašnju službu pape i prestrašan izazov i teret koji znači zvati se Franjo.
