Rast? A gdje je tu industrija?

Prije nekoliko dana je objavljena vijest o rastu BDP-a Hrvatske od 3,9 posto. To je stvarno jako lijepa vijest… Ali… Da, ali i zahtjeva ipak dublju analizu, od ove samo površne informacije. Lijepo je vidjeti brojke o rastu gospodarstva koje napokon garantiraju da se skupo uzeti krediti u prošlosti, mogu početi i vraćati.

No, svatko tko želi vidjeti zbog čega postoji taj “ali”, a nije to zato što je pesimist ili zato što ima potrebu da se i dobri rezultati kritiziraju i da se skupljaju jeftini populistički bodovi od bilo čije i za bilo koju stranu, da ne kažem stranku, nego samo zbog činjenice da voli svoju zemlju i želi bolji život za sve nas, ozbiljno će se zamisliti nad tim brojkama.

Ponavljanje prošlosti, ali i pogrešaka

Već sama činjenica da samo nekoliko većih infrastrukturnih projekata može tako brzo i značajno ubrzati rast BDP-a, govori da nešto nije u redu s temeljnom strukturom BDP-a. To smo već viđali u prošlosti, kada je rast bio potaknut sličnim infrastrukturnim projektima, primjerice gradnjom autocesta, ali na kredit, dok se to danas samo dijelom događa, pa se dio gradi na kredit, a dio ipak novcem Europske unije (no to je i naš novac koji ionako uplaćujemo u europski proračun).

I to je sigurno poboljšanje, ali i tu postoji ali… No, o tome ćemo kasnije. Ovdje ne kritiziram dobre podatke, nego želim ponoviti i naglasiti ono što govorim već više od dva desetljeća. Ne može se rast gospodarstva, posebno dugoročno održiv, a koji je danas zasnovan većim dijelom na potrošnji, zaduživanju i investicijama u infrastrukturu, ostvariti bez nove proizvodnje, novih radnih mjesta, nove industrije više dodane vrijednosti i posebno nove industrijske niše, koja odgovara malim zemljama poput Hrvatske, biti dobar i slaviti ga kao veliki uspjeh.

Možemo svakako biti zadovoljni statistikom, ali obvezno se treba zamisliti i dok je još povoljno vrijeme konjunkture u svijetu, napokon početi s nužnim i dubinskim reformama gospodarstva.

Krhki rast temeljen na potrošnji i građevini

Moram vas podsjetiti da upravo zbog rasta temeljenog na potrošnji, kreditima, uslugama, građevini i općenito takvoj strukturi gospodarstva, Hrvatska je bila jedna od najteže pogođenih zemalja i trebalo joj je dvostruko duže od velike većine EU zemalja da izađe iz recesije. Još i nismo dostigli BDP od prije krize 2008.

Sada, BDP raste isključivo od jednokratnih stavki, poput gradnje cesta i ostalog građevinskog sektora, dok industrijska proizvodnja raste ispod razine rasta BDP-a.

Naime, u veljači je Hrvatska zabilježila gotovo najveći pad industrijske proizvodnje u EU, a stagnirala je na godišnjoj razini, dok je proizvodnju u ožujku potaknuo tek rast proizvodnje energije i to za golemih 37 posto. Uz tu činjenicu, koja bi bez tako velikog rasta pokazala realniju sliku stanja u industriji, pravu sliku pokazuje zaposlenost u industriji. Poražavajuća je činjenica da uz najveći rast BDP-a u posljednjih 12 godina, zaposlenost u industriji na godišnjoj razini pada po stopi od čak 2 posto (u veljači).

Poraznu sliku stanja u industriji donosi nam i podatak da se rast zaposlenosti događa samo u pomoćnim uslužnim djelatnostima, u rudarstvu te u proizvodnji pića, kao i u proizvodnji duhanskih proizvoda, za gotovo 9 posto godišnje te u proizvodnji ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda, za četiri posto. Također, iako je naizgled sjajan podatak da je došlo do rasta proizvodnosti rada, to dolazi uglavnom zbog pada zaposlenih u industriji.

Potrebne su reforme, a ne slavlje

Da stanje u gospodarstvu nije za paljenje vatrometa i slavlje, unatoč, za Hrvatsku visokom, pa i tek kvartalnom rastu gospodarstva, govore odmjerene izjave (čak bi se usudio reći i izuzetno suzdržane) ministra financija, koji zna kakvo je stvarno stanje domaćeg gospodarstva. A ono se može pravilno sagledati ako se akceptiraju sve (a prije u tekstu su pobrojane samo neke) važne činjenice i ako se nakon toga shvati kolika je nužnost za provođenje strukturnih reformi.

Nakon toga, mora se ostvarivanjem povoljnih uvjeta U Hrvatskoj potaknuti razvoj poduzetništva koje će se okrenuti stvaranju dugoročno održivog rasta gospodarstva kroz industrijske djelatnosti više dodane vrijednosti. Kroz to se mora i odrediti smjer investicija kakve želimo u budućnosti i da to bude upravo u takve sektore… To naravno nije lako, ali da bi se to ostvarilo i stvorio dugoročno održiv i pravilno usmjeren gospodarski razvoj, nužno je sada (a zapravo je to bilo potrebno i prije 20 godina) odrediti smjer, a ne čekati da se to dogodi samo od sebe. Ili još gore da u takvom stanju Hrvatska dočeka prestanak rasta gospodarstva u svijetu, moguću recesiju ili završetak financiranje infrastrukture, što dobrim dijelom dolazi iz europskog novca.

Nepovoljna struktura ulaganja

Ukupno gledajući, u posljednjih 25 godina u Hrvatsku je uloženo oko 34 milijardu eura, što je ako se gleda iznos prema broju stanovnika, solidno. No, struktura ulaganja je izuzetno nepovoljna. Velika većina dosadašnjih ulaganja bilo je u financijski sektor i kupnju tvrtki koje su bile odlično razvijene ili su imale specifična tržišta. Tako je uglavnom izostao taj prijenos specifičnih znanja i tehnologija, koja su trebala doći kvalitetnim ulaganjima, jer Hrvatska uglavnom nije usmjeravala i privlačila ulaganja u područja i djelatnosti gdje bi podigla konkurentnost gospodarstva.

U ovom tisućljeću čak više od 70 % izravnih stranih investicija bilo je u djelatnostima koje nisu izvozno orijentirane, pa nije moglo ni doći do većeg rasta konkurentnosti, zaposlenosti i izvoza. To nas danas dovodi do situacije da je Hrvatska posljednjih 25 godina fokusirana na uvoz i trgovinu, da je zanemarila izvoz i industriju, a dio preostale tradicionalne industrije koji je preživio i takvo ponašanje države, muči se opstati u takvim uvjetima. Istodobno, strani ulagači su ulagali upravo u to što je bio fokus države i tek manjim dijelom u industriju, pa zbog svega i dolazi do promjene i takve strukture gospodarstva i rasta kakav imamo već duže vrijeme.

Loše upravljanje resursima i kompetencijama

Konkretno, teško da možemo sada biti zadovoljni kako Hrvatska upravlja svim svojim resursima i kompetencijama, a kako bi se omogućio i olakšao dugoročan održivi rast gospodarstva i stvaranje nove vrijednosti. Glavne hrvatske slabosti poznate su već dva i pol desetljeća; loše poslovno okruženje, slaba otpornost na krizu, neprilagodljive politike vlade, loš pravni i regulativni okvir, visoka cijena kapitala te porezi i doprinosi, niska zaposlenost, nezaposlenost mladih, starenje stanovništva kao i nedovoljna diversifikacija gospodarstva, a posljednjih godina i iseljavanje radno sposobnih, stručnih i obrazovanih radnika.

Ključno odabiranje smjera razvoja

Kada govorimo o investicijama, naravno da su sve investicije dobrodošle, ali poticanje onih u industriju i posebno visoko prihodovnu, usko specijalizirane, sektorske industrije, je ključno. Pokušat ću to objasniti na jednostavnom primjeru. Ako je glavni razlog za neko inozemno ulaganje – nizak trošak proizvodnje, kao na primjer ulaganje u doradne poslove u tekstilnoj industriji – zaposlit će se veliki broj radnika s niskim plaćama, a u zemlju se neće prenijeti ni napredna tehnologija ni znanje koje će rezultirati proizvodima više dodane vrijednosti.

Ako se pokažemo kao zemlja koja može ponuditi specifične vještine i znanja i nešto što ne može ponuditi puno zemalja u svijetu, tada je i gotovo sigurno da će ulaganja biti u smjeru izrazito sofisticiranih proizvoda, najnovije tehnologije sa složenom proizvodnom opremom i krajnjim ciljem – proizvod iznimne dodane, visoke vrijednosti. To je inače pravi put i može biti zamašnjak i za sve ostale tvrtke koje djeluju koje kao kooperanti, ali i institute, fakultete te istraživačke centre koji također unapređuju svoje poslovanje i sve ide u smjeru tehnološkog i razvoja radnika. Naravno da to uz veću zaposlivost, povećava i produktivnost i to od one veće produktivnosti resursa i rada, do ukupne produktivnosti.

Najgore je sjediti skrštenih ruku

Trenutačno stanje u Hrvatskoj, koje traje već godinama, je prema principu – ulažemo u infrastrukturu, industriju, turizam trgovinu, ali i većinu ostalih sektora – ako netko nešto ponudi – dobro je došlo, a ako ne, ne možemo tu ništa jer nema interesa. Interesa i novca ima na pretek, ali kao i žestoke konkurenciju u cijelom svijetu, pa zato je potrebno biti drugačiji, kreativan i prodoran.

No, osim načelno, Hrvatska nema jasnu viziju kakvo gospodarstvo želi, a najgore je što ne zna kako i gdje želi s njim stići….

A sad vas za kraj moram zagnjaviti s još malo zabavne statistike, koja će staviti točku na i…

Javna potrošnja ostvarila je rast veći od 3 posto, što je rezultiralo ukupnim doprinosom domaće potražnje rastu od 6 postotnih bodova. Unatoč solidnom rastu izvoza, zbog rasta uvoza, posebno usluga, od gotovo 8 posto, raste deficit u robnoj razmjeni. Potrošnja, posebno osobna će nastaviti rasti, pa ćemo i dalje trošiti znatno više od toga što stvaramo (moramo biti sretni što to nije više u tolikoj mjeri nego prije krize), a sve zahvaljujući kreditnom rastu. U takvom stanju, ponovno bez nužno provedenih reformi, koje se sigurno neće dogoditi pred predsjedničke, parlamentarne i lokalne izbore i bez pravog korištenja blagodati svjetske konjunkture i jeftinog kapitala da ojačamo gospodarstvo, figurativno, mi nećemo činiti gotovo ništa.

Privući ćemo stolac, gledati u nebo, nadati se lijepom vremenu zbog turizma i poljoprivrede, te se nadati da će potrajati razdoblje stabilnog rasta gospodarstva u svijetu, jer bi nas nova svjetska kriza pokosila možda još i više nego posljednja. Ali nadam se da sam u krivu i želim biti optimista, kakav i jesam i po prirodi, pa se nadam da će oni koji vode gospodarsku politiku možda uskoro shvatiti da se tako više ne može i to prije nego se dogode sve te, ali i neke druge negativne pojave.

Autor: Tomislav Cerovec

Podijeli

One thought on “Rast? A gdje je tu industrija?

  1. Pingback: Bez radnika nema ni rasta BDP-a - Profitiraj.hr

Odgovori

Top