Poslodavac prije donošenja odluke o osnivanju d.o.o.-a ili obrta mora razmotriti sljedeće bitne čimbenike:
– prema ovršnom zakonu, vjerovnik se na temelju ovršnih isprava može namiriti iz obrtnikove ukupne osobne imovine, a ne samo imovine koju je obrtnik unio u obrt, i to je prva ozbiljna razlika između obrta i d.o.o. Članovi d.o.o.-a ne odgovaraju osobnom imovinom za obveze d.o.o-a
– poduzetnici ne plaćaju mjesečne predujmove poreza na dohodak, a ni porez na dobit sve do prve porezne prijave
– troškovi vođenja knjigovodstva zbog veće složenosti veći su za d.o.o. nego za obrt
– temeljni kapital za d.o.o. iznosi minimalno 20.000 kn, koji se može uložiti i u stvarima (obvezna procjena revizora), ali pri osnivanju u novcu mora biti najmanje 50 posto, a ostalo može biti u stvarima i pravima. Temeljni kapital ne treba smatrati bačenim novcem ili troškom nego racionalnom investicijom i nužnim početnim sredstvima za obavljanje djelatnosti
– troškovi osnivanja obrta nešto su niži od osnivanja d.o.o.-a
– sustav dvojnoga knjigovodstva i financijska izvješća (bilanca, račun dobiti, izvješće o novčanom tijeku i sl.) koji se primjenjuju za d.o.o. pouzdanije prezentira financijski položaj i uspješnost od tzv. jednostavnoga knjigovodstva za obrt, stoga d.o.o. ima prednosti eksternim korisnicima, a osobito kod banaka prilikom podnošenja zahtjeva za kredit
– obrtnik ne može sam sa sobom biti u zajmodavnom, zakupodavnom ili nekom drugom obvezno-pravnom odnosu, a član (osnivač) d.o.o.-a smije biti u obvezno-pravnim odnosima (npr. može davati pozajmice društvu) s d.o.o.-om
– članovi d.o.o.-a mogu neoporezivo ulagati u d.o.o. novac, stvari i prava u neupisani kapital (kapitalne pričuve) koji se ne upisuje u sudski registar kako bi se održala bonitetna bilančna struktura pasive (izvora financiranja) – o ulaganju mora postojati društveni ugovor.
