Iako su moje želje samo želje ipak su iskrene, dok je stvarnost potpuno drugačija, rekao bih okrutnija. Na ovo pismo kojim Vam se obraćam potakla me teška situacija koju danas prolaze moji prijatelji poduzetnici koji su zajedno sa mnom gradili i grade servis HPI koji će upravo vama biti na raspolaganju kako sada tako i nadam se u nekim ljepšim vremenima koje tek moramo izboriti.
„Knedla u grlu i gorak okus krize“
Čovjek koji je zadužio Hrvatsku poduzetničku inicijativu, danas je odlučio zbog nemogućnosti daljnjeg rada njegove tvrtke otpustiti sve svoje zaposlenike. Do maloprije smo telefonski razgovarali i u njegovu glasu osjetila se „knedla u grlu“ zbog poteza kojeg sutra mora povući. Drugi moj kolega također član HPI i vlasnik privatne tvrtke jednako tako nema posla te već odavno proživljava najteže trenutke…. Istu ovu knedlu i gorak okus krize osjetiti će i njihovi zaposlenici od sutra zajedno s obiteljima.
Ove dvije tvrtke bave se potpuno različitim poslovima, a njihov zajednički nazivnik jest građevina. Dio koji večeras nedostaje jest moja kolegica iz davnih osnovno školskih dana koja je kćer poduzetnika i poduzetnice još iz dalekih 70 – 80 godina, sada je i sama poduzetnica koja ima agenciju za nekretnine i također nema posla. Vjerujem da i ona žali što je nastavila obiteljsku tradiciju.
Pa kome će prodati stan, u doba kada smo se svi zavukli u rovove iz kojih virimo i vrebamo svaku kunu koja zvecne u tuđem džepu. Napadamo bez milosti, a moral i čast? Zar smo se zaboravili što smo jučer bili?
Stala građevina, stalo sve!
Turistička sezona prošla, a nezaposlenost ponovno rapidno raste, otpuštamo konobare i kuhare, spremačice, profesore jezika…
Druga kolegica je radi poduzetništva ostavila dobar posao u jakoj tvrtci, vjerovala je u sebe, a danas bi se najradije vratila. Ima li pravo na novu šansu? Je li dobro odustati?
Zašto bankari šute? Možda bi oni mogli potaknuti rast poduzetništva?
Bankari šute i prave se kao da se to njih ne tiče i pitam se zbog čega su zadovoljni mrvicama običnih smrtnika i bili upravo oni mogli potaknuti rast poduzetništva i povećati kvalitetnim ulogom svoju dobit i time olakšati čitavom društvu razvoj u vremenu kojega smo zaslužili ili ćemo i dalje slušati njihove analitičare koji pustim postotcima predviđaju rast BDP od 1,6 do 1,9 % u iduće dvije godine.
Mogu li oni popustiti u kamati ili će i dalje pustošiti ionako opustošeno društvo koje se voli voziti u skupim automobilima obučeni u potpisanu pomno odabranu robu.
Borim se već 8 mjeseci stvarajući udrugu malih i srednjih poduzetnika kojoj će biti zadaća pomoć poduzetnicima koji su zapravo kralježnica društva, a sada su zanemareni. Kada kažem pomoć pri tome mislim prije svega na pravo na rad, a potom na častan i konkretan rad. Poduzetnici rade, stvaraju, zapošljavaju, investiraju, riskiraju…i za one koji nisu znali poduzetništvo je najraširenija grana gospodarstva i u cijelom svijetu drži 80 % ukupnog kapitala, jedino u Hrvatskoj NE.
„Nisu to oni poduzetnici koji su u devedesetima pljačkali državu“
Pa zašto onda na poduzetništvo i poduzetnike gledamo kao na one koji su zlo ovog društva. Jesu li svi poduzetnici isti kao i oni moćnici koji su u devedesetima opljačkali državu. Nije li danas u drugoj dekadi dvadeset i prvog stoljeća poduzetnik nešto drugo. Moji prijatelji o kojima pišem u ovom tekstu prije svega časni su ljudi, vrlo poduzetni, maštoviti, vrijedni i precizni. Nisu li kao takvi zaslužili šansu da svojim radom, stručnim znanjem i vještinama zasluže priliku da ulože svoj novac, otvore radna mjesta i počnu proizvoditi te na kraju naplate svoj rad, podjele plaće, poplaćaju poreze i ostatak novca dalje investiraju.
Trošimo više nego što zarađujemo
Prije više od dvije godine pisao sam da Hrvatska ne ulazi u recesiju već izravno ulijeće u depresiju, a sada dvije godine kasnije otkako su mešetari na američkim burzama „maknuli“ 700 milijardi dolara, naše društvo grca u problemima iz kojih ne zna izaći jer se nitko od nas ne želi promijeniti i uporno vjeruje kako su baš drugi, a ne mi krivi za stanje u kojem se samo vrtimo i uvijek smo na početku. Pitanje je dana kada ćemo svi shvatiti da imamo veću državnu administarciju od onih koji stvaraju nove vrijednosti, u stvarnosti mi danas trošimo više nego što zarađujemo, ljudi bitno više.
