Ako je vjerovati medijskim najavama, Vesna Pusić više ne želi bespogovorno prihvaćati političku samovolju Zorana Milanovića. Iako je opovrgla kako će radije izići iz Vlade nego dati svoj pristanak za najavljene promjene Ustava, u koji bi se uvrstila odredba o nezastarijevanju slučajeva politički motiviranih ubojstava, ipak je ostala kod stava da Ustav ne treba mijenjati. Ustvrdila je kako takva inicijativa zasada u SDP-u ne postoji, u čemu je formalno u pravu, ali je prešutjela činjenicu da Milanović o tome već tjednima govori.
Najavljenim izmjenama Ustava Milanović pokušava politički prikriti činjenicu da je nedavno doneseni Zakon kojim se primjena europskog uhidbenog naloga ograničava na djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002., zapravo i donesen samo radi zaštite Josipa Perkovića, bivšeg šefa Udbe i SIS-a i eventualno nekih drugih osoba iz tog miljea. Za njim je njemačko pravosuđe raspisalo tjeralicu i na kraju izdalo europski uhidbeni nalog zbog umiješanosti u ubojstvo hrvatskog političkog emigranata Stjepana Đurekovića 1983. godine.
Nalog je već prvog dana članstva Hrvatske u EU stigao u Zagreb, ali zbog spomenutog zakona hrvatska policija je Perkovića ostavila na miru dok je dvadesetak drugih osoba, privela. Ako je i bilo sumnji zašto je donesen, nakon ponedjeljka više nitko o tome ne treba dvojiti.
Pusić kaže kako, ukoliko se otvore rasprave s Europskom komisijom o spornom zakonu, sve se može riješiti unutar tog zakona, ili pak njegovom modifikacijom. Pojasnila je također kako nije velika prijateljica promjena Ustava prema situaciji, a njeni suradnici su medijima potvrdili kako „nema nikakve šanse da HNS u tome sudjeluje“.
Daljnja procedura u vezi s neprovođenjem europskog uhidbenog naloga u slučaju Perković u rukama je Europske komisije. Moguća je tužba Europskom sudu, politički pritisci, a spominjale su se i sankcije. Inače, bivša jugoslavenska tajna policija, Udba, likvidirala je oko 60 svojih političkih protivnika, hrvatskih emigranata, u inozemstvu. No, cijela Milanovićeva strategija, kako su već upozorili pravni stručnjaci, teško može opstati jer Hrvatska tijekom pregovora o pristupanju EU nije zatražila klauzulu o vremenskom ograničenju primjene europskog uhidbenog naloga. Nisu to zatražili ni pregovarači, a na to ih nije nitko upozorio ni iz tadašnje oporbe u kojoj je bio i Milanovićev SDP. Inače, od 27 zemalja EU, 22 ih nemaju to ograničenje, a ostalih pet je to učinilo u vrijeme kada je postignut dogovor o primjeni tog naloga.
Da bi Milanović proveo ustavne promjene, potrebna mu je dvotrećinska većina zastupnika. Da je HNS i ostao pobornik te ideje, opet se to ne bi moglo učiniti bez zastupnika HDZ-a. Iz te stranke su poručili kako „Ustav nije vreća u koju se trpa što god se hoće“, dajući tako naslutiti da u tome neće sudjelovati.
Činjenica je također da ni u samom SDP-u nema jedinstva oko tog pitanja. Kada je Zakon o ograničavanju primjene europskog uhidbenog naloga tek došao na saborski odbor za pravosuđe, predsjednik tog tijela Peđa Grbin javno je iskazao čuđenje nad time što Hrvatska od drugih zemalja traži izručenje odgovornih za određena nedjela a sada to onemogućuje članicama EU koje sudski terete neke hrvatske državljane. Kasnije je, vjerojatno pod utjecajem stranačke stege ponešto promijenio ploču, ali ni na kraju nije iskazao oduševljenje tim zakonom.
Europski političari i mediji ne pokazuju nimalo razumijevanja za aktualnu politiku hrvatske Vlade po tom pitanju. Oni iz starih zapadnih demokracija ne mogu shvatiti da se zakoni i promjene Ustava mogu donositi radi zaštite pojedinaca koje se sumnjiči za povezanost s ubojstvima iz vremena komunizma. Oni pak s istoka Europe, imaju još manje sluha, jer su većinom u svojim zemljama davno proveli, ili sudske procese (za kaznena djela), ili lustraciju protiv vodećih pripadnika tog totalitarnog establishmenta.
Hrvatska je u tom pogledu svojevrstan otok. Ako nas sjećanje ne vara, nije bilo ni jednog sudskog procesa zbog postupaka bivše komunističke tajne policije, a također, ne postoji ni jedna sudska presuda zbog masovnih smaknuća koje je proveo komunistički režim nad desecima tisuća svojih političkih protivnika i civila tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Milanovićevu pokušaju dodatne zaštite tog razdoblja sada je, čini se, presudila Vesna Pusić. Po svemu sudeći, ne stoga što ne bi imala simpatije prema tom vremenu nego vjerojatno zbog svijesti da s takvom politikom na kraju ne može izići kao pobjednik u srazu s demokracijama koje su očito ustrajne u procesuiranju zločina ne samo onih vezanih uz nacizam, ili fašizam, nego i onih iz komunističkog razdoblja.
To se očito ne sviđa jednom dijelu hrvatske političke klase koja bi i nadalje u vezi s tim primjenjivala – selektivnu pravdu. Otud ove avanture sa spornim zakonima i najavama ustavnih promjena kojima se pokušava zaštititi jedna kasta, koja nije bez kasnijih zasluga, ali to je ne abolira od odgovornosti za umiješanost u surove likvidacije svojih političkih protivnika tijekom njihova ranijeg angažmana u jugoslavenskom represivnom aparatu.
