Povežite se s nama

Hi, what are you looking for?

Profitiraj.hr

Novosti

Svećenik s dobrotom

Ivan XXIII. bio je i moj papa jer sam kršten za njegova pontifikata, na proljeće 1962. (tako je u južnoj polutci, u Argentini, kada ovdje nastupa jesen). Intenzivno, pak, razmišljam, o ugroženoj mirotvornoj školi toga pape. Kao vanjskopolitičkog komentatora i političkog teologa, brine me potpuna nesposobnost europske diplomacije, jer se čini da se propušta epohalna prilika, a to je pomoći Turskoj da postane svjetionik…

Ivan XXIII. bio je i moj papa jer sam kršten za njegova pontifikata, na proljeće 1962. (tako je u južnoj polutci, u Argentini, kada ovdje nastupa jesen). Intenzivno, pak, razmišljam, o ugroženoj mirotvornoj školi toga pape. Kao vanjskopolitičkog komentatora i političkog teologa, brine me potpuna nesposobnost europske diplomacije, jer se čini da se propušta epohalna prilika, a to je pomoći Turskoj da postane svjetionik...

Dana 3. lipnja 1963., prije 50. godina, umro je Angelo Giuseppe Roncalli, popularno poznat kao ”papa dobri”, koji je kao Ivan XXIII, nakon samo pet godina pontifikata ostavio epohalne tragove s povijesnim reformama, jer je sazvao Drugi vatikanski koncil. Onaj koji je bio smatran papom tranzicije, nakon tri dana konklave, potegnuo je tako što je pomladio Crkvu i potaknuo je da prihvati dijalog sa suvremenim svijetom i to s toplinom i povjerenjem, kako je kazao blaženi Ivan Pavao II. u rujnu 2000. kada je beatificirao papu dobrog. Iako XXIII. nije stigao vidjeti mnoge plodove svojega rada, možda najvažniji je onaj mirotvorne naravi, jer je bio papa koji se jako trudio promicati mir na zemlji, što je pokazao u enciklici “Pacem in Terris” 1963.

Kaže se, i ja to smatram, da je papa Franjo, ”novi Roncalli”. U povodu 50. obljetnice smrti blaženog pape Ivana XXIII., u ponedjeljak, 3. lipnja popodne, u bazilici Sv. Petra u Vatikanu bergamski biskup Francesco Beschi predvodio je misu, javila je IKA, čiji izvještaj ovdje prenosim i koristim. Na kraju misnog slavlja u baziliku je došao papa Franjo i kratko se pomolio pred urnom s posmrtnim ostacima pape Ivana XXIII. Angelo Giuseppe Roncalli, bio je 261. Petrov nasljednik, izabran 28. listopada 1958. godine, naslijedivši papu Pija XII. Odmah u početku pokazao je stil koji je održavao njegovu ljudsku i svećeničku osobnost, dozrelu kroz mnoga iskustva i snažan duhovni život. Preminuo je navečer 3. lipnja 1963. godine, a blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 3. rujna 2000. godine.

Prisjećajući se u svome obraćanju vjernicima iz Bergamske biskupije posljednjih dana života blaženog Ivana XXIII., papa Franjo rekao je kako je tih dana Trg Sv. Petra postao svetište na otvorenom, primajući danju i noću vjernike svih životnih dobi i društvenih slojeva, koji su strepili i molili za Papino zdravlje. Čitav je svijet prepoznao u papi Ivanu pastira i oca. Pastira zato jer je bio otac. Što ga je učinilo takvim? Kako je uspio doprijeti do srca tako različitih osoba, čak i mnogih nekršćana, zapitao se Franjo te nastavio: Da bismo odgovorili na to pitanje moramo podsjetiti na njegovo biskupsko geslo: Oboedientia et pax: poslušnost i mir. To su ujedno bile i okosnice obraćanja pape Franje.

Govoreći najprije o miru, papa je istaknuo kako je Angelo Roncalli bio čovjek kadar prenositi mir; neposredni, vedri, srdačni mir; mir koji se njegovim izborom za papu očitovao čitavom svijetu i dobio naziv dobrota. Vrlo je lijepo naći nekog svećenika koji je dobar. ”A to me podsjeća na ono što je Ignacije Loyolski – ne želim ovim raditi reklamu! – govorio isusovcima, kada im je govorio o osobinama koje moraju resiti poglavara. Tada bi rekao: treba posjedovati ovo, ovo, ovo, ovo… poduži popis osobina. Ali, na kraju kaže: A ako nema tih kreposti, neka bar ima veliku dobrotu. To je bitno. On je otac. Svećenik s dobrotom.

Bila je to nesumnjivo prepoznatljiva crta njegove osobnosti, koja mu je omogućila da posvuda gradi čvrsta prijateljstva, a koja je došla posebno do izražaja u njegovoj službi papinskog predstavnika, koju je obnašao gotovo tri desetljeća, često u kontaktu sa sredinama i svijetovima koji su bili vrlo daleki onom katoličkom svijetu u kojem je rođen i odrastao. Upravo u tim je sredinama pokazao svoju sposobnost da uspostavlja odnose i promiče mir, kako u crkvenoj zajednici, tako i izvan nje, otvoren dijalogu s kršćanima ostalih Crkava, s predstavnicima židovskog i muslimanskog svijeta i s mnogim drugim ljudima dobre volje”.

Papa Ivan XXIII. prenosio je mir, jer je u njegovoj duši vladao duboki mir: on je dopustio Duhu Svetom da u njegovo srce unese mir. A taj mir u duši bio je plod dugotrajnog i zahtjevnog rada na samome sebi, o čemu je ostalo obilje tragova u Dnevniku duše. Ondje možemo vidjeti sjemeništarca, svećenika, biskupa Roncallija na putu postupnog čišćenja srca. Promatramo ga iz dana u dan, kako pomno prepoznaje i umrtvljuje želje koje mu dolaze od njegove sebičnosti, prepoznaje Gospodinova nadahnuća, puštajući da ga vode mudri duhovne vođe i nadahnjujući se na učiteljima poput svetog Franje Saleškog i svetog Karla Boromejskog.

Govoreći zatim o poslušnosti, Franjo je rekao da, ako je mir bila vanjska osobina, poslušnost je za Roncallija predstavljala nutarnju raspoloživost duha: poslušnost je, naime, bila sredstvo za postizanje mira. Ona je prije svega imala jedan jednostavan i konkretan smisao: obnašati u Crkvi službu koju od njega traže poglavari, ne tražeći ništa za sebe, ne uzmicati pred onim što se od njega traži, čak i onda kada to znači napustiti svoju domovinu, poći u njemu nepoznate krajeve, ostati dugi niz godina na mjestima gdje su katolici bili u vrlo malom broju. Tu se krije pravi izvor dobrote pape Ivana, mira koji je širio u svijetu. A to je pouka za svakog od nas, ali također za Crkvu našeg vremena: ako se budemo znali prepustiti vodstvu Duha Svetoga, ako budemo znali umrtviti svoju sebičnost i dati prostora Gospodinovoj ljubavi i njegovoj volji, tada ćemo pronaći mir, tada ćemo znati biti graditelji mira i oko sebe širiti mir.

Pedeset godina od njegove smrti, mudro i očinsko vodstvo pape Ivana, njegova ljubav prema crkvenoj tradiciji i svijest o njezinoj stalnoj potrebi osuvremenjivanja, proročka intuicija kojom je sazvao Drugi vatikanski koncil i prinošenje vlastitog života za njegov dobar uspjeh, ostaju poput međaša u povijesti Crkve 20. stoljeća i snažnog svjetla za njezinu budućnost, istaknuo je papa Franjo.

Kao osvrt na encikliku “Pacem in terris”, pak, treba kazati da je ta enciklika, na neki način, posljednja poruka Crkvi i svijetu pape Ivana XXIII., jer ju je pripremao svjestan da mu se bliži kraj ovozemaljskog života. To je svojevrsna pisana oporuka kako je papa velikoga ljudskoga i crkvenoga iskustva kojeg je narod Božji prozvao “dobrim” gledao na mir u svijetu. Mir koji se temelji na postavkama objave i ljudskoga razuma vodeći računa o povijesnom razvoju”. Upućujući na bogato diplomatsko iskustvo, jer je u diplomatskoj službi proveo 28 godina, Ivan XXIII. bio je itekako svjestan da se mir u svijetu ne može nametnuti, već se treba mukotrpno graditi u ravnopravnoj suradnji svih ljudi, vjernika i nevjernika, jer i oni koji ne vjeruju čine dobro i tako stvaraju uvjete za pravedan mir u svijetu.

Papa Ivan XXIII. imao je optimističku viziju povijesti, odnosno, viziju povijesti koja ide prema pozitivnom poretku. U toj viziji mir je prvo i najvažnije dobro koje posjedujemo. Bl. Ivan XXIII. prvi je od papa koji je počeo upotrebljavati izraz “znakovi vremena”. Za encikliku “Mir na zemlji” možemo reći da je bila i da je danas istinski znak vremena za svakoga čovjeka dobre volje. Ja o tome intenzivno razmišljam gledajući, među ostalim, tursku mladež koja se buni i galami, jer smatra da se podrivaju sekularni temelji društva kojih je u toj lijepoj i važnoj zemlji postavio tvorac moderne Turske, Mustafa Kemal Atatürk.

Kao vanjskopolitičkog komentatora i političkog teologa, brine me potpuna nesposobnost europske diplomacije, jer se čini da se propušta epohalna prilika, a to je pomoći Turskoj da postane svjetionik koji će, jer joj je to zadano (vidi se iz načina na koji pomaže i posreduje u regiji u kojoj je sa svima bila posvađana, a više nije), rasvijetljavati demokracijom i poštenim gospodarstvom cijelu srednju Aziju, Kavkaz, Bliski Istok i sjever Afrike. Mene, da zaključim, brine to što nismo znali baštiniti golemo djelo Ivana XXIII.

Objavljena 11. travnja 1963. kao osma i posljednja enciklika Ivana XXIII. ”Pacem in Terris”, obraća se cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti.

Ivan XXIII. zacijelo nije kanio pružiti tehnička rješenja na velike društvene probleme svijeta – to nije zadatak crkvenog učiteljstva. Ipak, on podsjeća na velika načela koja se ne smije mimoići pri izgrađivanje ljudskog razvoja narednih godina. Potrebni su čestiti ljudi, kako u politici, tako i u ekonomiji, koji su iskreno predani općem dobru. Na osobit način, a obzirom na urgentna pitanja s kojima se svijet suočava. Drama tih razmjera interpelira našu svijest: nužno je odlučno se s njom uhvatiti u koštac, uklanjajući strukturalne uzroke koje je prouzročuju.

Čovječanstvo je jedna obitelj. Treba razvijati zajedničku perspektivu pravde i mira u svijetu. Možda sam nepopravljivi optimist, ali meni papa Franjo, dobar kao Ivan XXIII., budi nadu da možemo vratiti svijest da se trebamo zauzeti za zapostavljene, za ljudska prava, za demokraciju i za (ovo nije oksimoron) ”kršćanstvo s ljudskim likom”.

[email protected]


Napisao

Pročitajte još:

Lifestyle

Postoje određene navike i osobine koje svi vrhunski vođe imaju, od kojih je Inc.com izabrao 12 najbitnijih.

Ljudski resursi

Uvijek imajte na umu da vam je cilj postići dogovor. Svakako ne pristajte na prvu ponudu, no pazite a vaše ne u konačnici ne...

Lifestyle

Svijetu ne treba još jedan loš vođa koji negativno utječe na zaposlenike, njihovo zdravlje, klijente i tvrtku.

Lifestyle

Vi ste odgovorni za sebe i morate odlučiti kako ćete živjeti, jer ako nećete vi tada će to učiniti netko drugi za vas.

Oglasi

Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.