Za svoje neuspjehe nalazimo izlike, dok postupke drugih osuđujemo, bez zadrške. Na život gledamo kroz naočale Influencera, obojene u ružičasto. Borimo se za prava svih! Slabijih, nemoćnih, djece, kućnih ljubimaca, starijih, zelenih, štitimo komarce, šišmiše i…. tako redom.
Dosegli smo vrhunce tehnološke moći, a istovremeno nikad nismo bili otuđeniji, nikad manje tolerantni i nikad toliko nezadovoljni. Depresivni. (Može li itko ove istine negirati!?) Prirodu i svoje okruženje sveli smo na naše trajanje, vrijeme u kojem samo mi živimo, ne misleći da i poslije nas ovdje treba živjeti netko drugi.
Usputna slika vremena – 1.
Postavljamo kriterije i obrasce ponašanja prema trenutnim trendovima, vizualni izgled podređujemo interesima estetskih kirurga pa na ulicama gledamo sve više istih lica, kopija, umnoženih kvazi-zvijezda. Tako ovih dana u dnevnim novinama čitam članak o poznatoj mami, missici, čija kći izgleda predivno kao i njena mama. Pogledam fotografiju i naprosto ne vjerujem kako je novinar ili onaj tko potpisuje članak, mogao uopće napraviti jednu takvu usporedbu. Na slici, majka u mladim danima i danas, fizičkog dojma jednako lijepog – prekrasnih crta lica, diskretno, gotovo prirodno našminkana. Pored nje, mlada djevojka od nekih 16-17 godina, s toliko teške šminke na licu, da izgleda starije barem deset godina. Sve na njenom licu je tako (pre)naglašeno slojevima šminke – da se pitate je li riječ o poznatoj prekooceanskoj Influencerici, njenoj dvojnici ili jednoj od stotine njenih vjernih sljedbenica. Neprimjereno, usuđujem se reći, ali istovremeno vrlo IN i vrlo poželjno.
I tko sam ja, bilo tko od nas, da dajemo komentar na to. Djevojka je osviještena, vjerno prati trendove i slijepo vjeruje da samo tako može biti primijećena i samo tako može dospjeti na društvene mreže, osigurati si pratitelje i biti popularna. Griješim li ako zaključujem da je njezin životni moto imati na desetine, stotine tisuća virtualnih prijatelja? Postojati kroz daljinsko odobravanje i prihvaćanje od drugih, a izgubiti svoj stvarni realni svijet ne vidjevši svoje istinske, prave i ljudske vrijednosti.
Usputna slika vremena – 2.
Istovremeno, na drugom kraju svijeta održava se informatička olimpijada u Singapuru. I gle čuda, umjesto Kineza, Japanac ili Rusa, olimpijsko zlato, srebro i broncu, odnose Dorijan Lendvaj, Patrik Pavić, Vito Anić i Krešimir Nežmah. Iz tamo neke, male, na karti gotovo nevidljive zemlje (Croatia) dolaze pametni mladi ljudi, ostvarujući vrhunske svjetske rezultate.
Oni sigurno neće dospjeti na stranice društvenih mreža, oko njih se neće lomiti sponzori, njihov uspjeh nije došao preko noći i nisu slučajno ugrabili pet minuta slave. Oni su marljivo radili, danima, tjednima, godinama. Jedino je sigurno da će njih prepoznati jednako tako veliki i uspješni stručnjaci. Njihova slava sigurno neće trajati tjedan dana, možda pet minuta, oni neće biti eksponirani u javnosti. Kada neka od njihovih dostignuća dođu u živote ljudi u vidu primijenjenih izuma ili slično, rijetko da će netko i pitati tko zapravo stoji iza tako velikih stvari. Ljudi koji radom i zalaganjem pokazuju što znači biti predan i odgovoran. Oni su realni tvorci boljeg i tolerantnijeg svijeta. Oni jako dobro znaju da sve ono za što je uložen trud i energija ima budućnost i neograničen rok trajanja i to je nešto što im nitko ne može oduzeti!
Za ilustraciju vremena poslužila sam se primjerima – uzela dvije krajnosti iz života mladih, generacijski sličnih ljudi.
Jasno da ništa u životu i na svijetu nije crno ili bijelo. Jasno je da između ova dva primjera ima toliko međuprostora koji također pripada mladima i koji, ti isti mladi ljudi, trebaju urediti po svojoj mjeri i u skladu s „vremenom u kojem živimo“. Koliko smo pomogli tim mladim ljudima da se snađu u svijetu koji nas na dnevnoj razini bombardira tisućama korisnih i milijunima beskorisnih informacija? Kako će mladi čovjek prihvatiti činjenicu da do uspjeha treba doći radom i samo radom? I da je to najsigurniji i najtrajniji put, najsmislenije životno putovanje!
Kako je rekao Tagore, indijski filozof-pjesnik: „Čovjek je radnik. Ako nije radnik, onda nije ništa!“ Kako motivirati sebe na dugotrajni uporni rad kada istovremeno, netko, u samo pet minuta na društvenim mrežama stekne popularnost nesagledivih razmjera – tek svojom novom garderobom, video zapisom ili ludorijom? Naravno, na tim se mrežama brzo nalaze „sljedbenici“, koji još brže kreću dalje, za novim idolom, napuštajući one stare. Kako se mladi čovjek nosi sa „uspjehom“ koji stiže preko noći, a s druge strane – sa stvarnim neuspjehom (nestankom s virtualne scene), koji jednako tako dolazi preko noći?!
Jesu li ti mladi ljudi od društva pripremljeni na takve turbulentne životne okolnosti? Može li virtualni uspjeh i popularnost zauzeto mjesta baš svih dojučerašnjih univerzalnih vrijednosti koje je civilizacija homo sapiesna gradila milenijima? Ako može, zašto imamo toliko sve nezadovoljnijih mladih ljudi? Zašto je „uspjeh odmah i sada“ postao primat?!
Tražeći odgovore…
Na ova i još stotine sličnih primjera nema jednoznačnog odgovora. Moj kolega fizičar kaže da je sve zapravo počelo tehnološkom revolucijom koju nije pratila naša osobna evolucija. Našli smo se u procjepu novih tehnologija, brzih promjena i tradicionalnih standarda uhvaćenih u mreži emocionalnih i moralnih nedoumica. Ne snalazimo se! Odatle dojam raspada sustava, odnosa dehomogenizacije društva, dok istovremeno tehnološki sustavi nesmiljeno grabe dalje… Oni koji ih promoviraju i iniciraju, sve ovo o čemu pišem, namjerno zanemaruju, bilo zbog enormnih profita ili jednostavno zbog moći . Jer morali bi vidjeti. Svi vidimo!
Uz sve nepogode s kojima se nosimo ovih godina, a dugo nije bilo ovakvih, naš najveći izazov je ipak – vrijeme u kojem živimo! Želimo graditi dobar život, a toliko se toga frustrirajućeg nanizalo protiv …
Napisala Nada Podnar za Odgovorno.hr
Direktorica Sektora za operativni marketing HEP Opskrba;
promotorica održivog razvoja i eko-Neretve
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2021.
