U ekonomskoj teoriji primjer „pekarskog tržišta“ pokazni je primjer tržišta savršene konkurencije. Tako nas knjige uče da, ukoliko jedan pekar poskupi svoj kruh, potrošač će jednostavno promijeniti pekarnu i kupovati po povoljnijoj cijeni. Ovo bi trebao biti primjer u kojem tržište diktira cijenu proizvođačima.
Kako ništa nije kao u knjigama, mogli smo na vlastitoj koži okusiti krajem 2008. godine – visoke su cijene goriva značile poskupljenje gotovo svih proizvoda u Hrvatskoj. Pekari su tada, uštimani poput Stradivarijeve violine cijene podigli istodobno – i srušili ekonomske teorije u vodu. I tada su se, ako i danas vodile žučne rasprave o (ne)potrebnom poskupljenju, ali priča je ostala na skupljem kruhu.
Meggle vs. Nobel za ekonomiju
Vratimo se sadašnjosti. Cijene nakon poskupljenja goriva još uvijek ne rastu – iako nas veliki proizvođači na to nedvosmisleno pripremaju. Dukat i Meggle najavili su poskupljenja svojih proizvoda, a ni pekari neće propustiti svoju priliku da u praksi ponovo testiraju teorije Nobelovaca.
Direktni udar na standard građana preokrenuo se kako to obično biva i u političku borbu. Tako je prvi reagirala premijerka s izjavom kako „cijena goriva neće lančano rasti“ pa Popijač s molećivom konstrukcijom „cijene zbog goriva ne bi trebale rasti“. Da Popijač narodu želi sve najbolje, tu spora nema. Ipak, mnogo je toga što se na svijetu događa – a ne bi trebalo. Činjenica ostaje kako su poskupljenja u realnom sektoru izvan utjecaja politike i ministri tu ne mogu ništa – osim zaključiti kako “ne bi trebalo”.
Brine li Josipovića košarica ili HDZ?
Predsjednik je pak vladajuće poklopio zaključkom da ukoliko ipak „dođe do podizanja cijena u Hrvatskoj, znači da je Vlada krivo procijenila stanje i ne ostvaruje svoje gospodarske ciljeve.“ Preko egzistencijalnih pitanja opet će se skupljati politički bodovi – što i nije novost ali je loša praksa, jer mnoge probleme (glomazni javni sektor, povlaštene mirovine, korupcija) vučemo upravo zbog obećanja političara nasađenih na krivim temeljima.
A priča o cijenama nažalost nije jedina loša vijest tjedna.
Neslavni rekord s burze
Kompanije se u prosincu teško odlučuju za zapošljavanje novih kadrova. Mjesec je ionako rastrgan blagdanima, Hrvati kao po tajnom nacionalnom sporazumu rade na 30 posto snage. Od uzimanja novih zaposlenika bitniji su godišnji izvještaji upravnim i nadzornim odborima, novi radnik u prosincu samo je trošak na dnu tablice. Troškovi se lakše preživljavaju u siječnju… Ukratko, sve stoji – samo nezaposlenost raste.
Brojka koje se svi ježimo tako je dosegnula nevjerojatno deprimirajućih 319.845 nezaposlenih. U prosincu 7.495 Hrvata prijavilo se na burzu rada. Kao u najvećem Big Brotheru u povijesti, ispadamo jedan po jedan, 320.000 nesretnika u bizarnoj je igri „zadrži svoj posao“ već izvuklo deblji kraj. U izbornoj godini prazna će obećanja odzvanjati gorče nego prije, pa nam ostaje nadati se kako će i odgovornost za ona koja ostanu neispunjena biti veća.