Nakon posjeta prvog potpredsjednika srbijanske Vlade Aleksandra Vučića Zagrebu, čemu je prethodilo davanje podataka o lokaciji masovne grobnice u Sotinu kod Vukovara, ponovno je aktualizirano pitanje mogućeg povlačenja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije.
Takav rasplet najavila je prva potpredsjednica hrvatske Vlade Vesna Pusić kazavši kako je Beograd obećao dati podatke o još tri masovne grobnice, „a nakon toga na dnevni red možemo staviti pitanje povlačenja hrvatske tužbe za genocid“. Međutim, tijekom sastanka Vučića s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem, znakovito, nije se spominjala mogućnost povlačenja te tužbe. Josipović je zahvalio na pomoći Srbije u otkrivanju masovne grobnice hrvatskih civila u Sotinu (gdje je pronađeno trinaest tijela), istaknuvši kako je pitanje nestalih osoba u ovom trenutku za Hrvatsku „najvažnije političko i humanitarno pitanje“. O eventualnom povlačenju tužbe, koliko je poznato, nije bilo govora ni tijekom susreta, inače zatvorenog za javnost, hrvatskog premijera Zorana Milanovića s Vučićem.
Neki hrvatski mediji objavili su kako službeni Zagreb tužbu za genocid drži oblikom pritiska na Srbiju kako bi konačno počela dostavljati podatke o preostalim masovnim grobnicama, za koje se zna da postoje u dokumentaciji bivše JNA, čime bi se pomoglo u rješavanju sudbine više od tisuću nestalih osoba iz vremena Domovinskog rata. Pitanje nestalih bio je i glavni povod za svojedobno podizanje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu. Tužba je podignuta 1999. a Sud se, unatoč osporavanju Beograda, proglasio nadležnim za taj slučaj 2008. godine. U toj tužbi Hrvatska tvrdi da je Srbija odgovorna za „etničko čišćenje“ hrvatskih građana kao „oblik genocida“ zato što je izravno kontrolirala aktivnosti svojih oružanih snaga, obavještajnih struktura te raznih paravojnih postrojbi koje su počinile zločine na okupiranim područjima Hrvatske.
Službeni Zagreb tužbom traži da Međunarodni sud pravde Srbiju proglasi krivom za kršenje Konvencije o genocidu te joj naloži otkrivanje podataka o nestalima i masovnim grobnicama, kažnjavanje počinitelja tih zločina, vraćanje otetih kulturnih dobara (ukupno oko 28 tisuća predmeta) i plaćanje ratne štete u iznosi koji će eventualno utvrditi spomenuti sud. Kako bi parirala hrvatskoj tužbi Srbija je 2010. godine podnijela svoju protutužbu optužujući Hrvatsku da je počinila genocid tijekom „Oluje“ s namjerom da „potpuno, ili djelomično uništi krajiške Srbe kao etničku grupu“. Sljedeće godine, pozivajući se na nepravomoćnu presudu Haaškog suda (ICTY) protiv hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, Srbija je nadopunila tu protutužbu tezama iz te presude o „prekomjernom granatiranju Knina“, kao navodnom uzroku odlaska krajiških Srba. Međutim, srpska protutužba je doživjela „ozbiljan udarac“ nakon nedavne oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, kojom su eliminirane optužbe o Oluji kao tzv. udruženom zločinačkom pothvatu kao i ona o prekomjernom granatiranju Knina i drugih gradova. Tako su se sada pravne činjenice u vezi s hrvatskom tužbom i srpskom protutužbom prilično razjasnile.
Poznata je i daljnja procedura tog procesa pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, koji je već prilično odmaknuo, jer su obje strane iznijele već nekoliko podnesaka od kojih svaki ima više tisuća stranica. Već za nekoliko mjeseci, u rujnu ove godine, Sud će obavijestiti obje strane o točnom datumu usmene rasprave koja je okvirno zakazana za veljaču 2014. godine. Također, Zagreb i Beograd već su od Suda zatražile po šest sudskih sjednica od koja svaka traje tri sata za iznošenje svojih argumenata. Utvrđen je i broj svjedoka koji svaka strana može izvesti pred suce. Predsjednik tog najvišeg suda Ujedinjenih naroda je Peter Tomka iz Slovačke, a sudsko vijeće ukupno ima 15 članova. Hrvatski tim zastupa Mirjam Damaška, sveučilišni profesor iz SAD-a (ranije je to bio Ivan Šimonović), dok su suzastupnici Maja Seršić, predstojnica Katedre za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Andrea Metelko-Zgombić, pravnica u Ministarstvu vanjskih poslova. Srbiju zastupa pravni stručnjak Saša Obradović.
Beograd je u više navrata tražio od Zagreba dogovor radi obostranog povlačenja tužbi. Takvih je sugestija bilo i iz Hrvatske s obrazloženjem da ta tužba nema velikih izgleda za uspjeh. To se argumentiralo presudom tog istog suda prilikom tužbe Bosne i Hercegovine protiv bosanskih Srba i Srbije zbog genocida. Sud je utvrdio da je u BiH proveden genocid na određenom području, u Srebrenici gdje je smaknuto oko osam tisuća Bošnjaka, dok masovne zločine, primjerice, u Prijedoru, ili Višegradu, nije tako nazvao. Oni koji sudjeluju u pravnom timu Hrvatske ne dijele to mišljenje. Upozoravaju kako je odluka o tome hoće li doći do eventualnog povlačenja tužbi isključivo na politici, u što se oni ne mogu miješati. Što se prava tiče, govore, tužba je dobro napravljena, prikupljeni su relevatni dokazi koji potvrđuju izravnu povezanost Beograda sa snagama koje su činile zločine po Hrvatskoj. Također, za razliku od BiH, imaju i dodatne dokazne materijale koje BiH nije mogla koristiti. Na kraju navode kako su im svojedobno govorili i da se ICJ neće uopće htjeti proglasiti nadležnim za hrvatsku tužbu pa se to ipak dogodilo.
Po njima, nastavak sudskog procesa ima smisla, jer bi Sud, osim odgovora u vezi nestalih, povrata kulturnih dobara, ili plaćanja makar simbolične ratne odštete, mogao dati opću sliku o tome što se događalo u Hrvatskoj devedesetih. To je važno kako bi se oduzeo legitimitet različitim tumačenjima, primjerice, onoga što se dogodilo u Vukovaru 1991. Dobar primjer za to je Srebrenica. Sud je presudio da se tamo dogodio genocid. Kada neki dužnosnici iz Beograda, ili Banja Luke danas tvrde drugačije, onda su zapravo u sukobu s Međunarodnim sudom. Da nije te presude, unatoč grozotama koje su se tamo dogodile, s vremenom bi pravo javnosti možda mogle dobiti „dvije istine“. Ovako ipak ne mogu. To ostaje za povijest.
To je primarni cilj i hrvatske tužbe. Danas Hrvatska i Srbija trebaju razvijati dobre odnose, širiti suradnju. Ali, ono što se dogodilo u prošlosti, ne smije se gurati pod tepih, jer to sutra može biti izvor novih sukoba. Stoga, na eventualnu presudu valja gledati kao na šansu za obje države. Jednima može dati barem pravnu zadovoljštinu, a drugima ponuditi priliku za katarzu kako bi budućnost gradili uz odmak od politike koja je iza sebe ostavljala takve nečovječne žigove.
