Ako egipatski prosvjedi prerastu u egipatsku revoluciju, događaji u najznačajnijoj arapskoj zemlji imat će snažne posljedice na čitav arapski svijet i zapadnu politiku na Bliskom istoku.
Što nose prosvjedi?
Ekonomska kriza posebno je pogodila najmnogoljudniju arapsku zemlju pa je nezadovoljstvo zbog korupcije, manjka sloboda, visokih cijena hrane i nezaposlenosti potaknulo izrazito mlado egipatsko stanovništvo (prosječna je starost 24 godine a u Hrvatskoj 41 godina) na bunt. Prosvjede je organizirala grupa pod imenom 6. travnja, koja je započela 2008. godine kao Facebook-grupa podrške radnicima u gradu El-Mahalla El- Kubra te je prerasla u pokret mladih obrazovanih Egipćana koji traže promjene. Na prosvjede je pozvao i NAC, (National Association for Changes), širok savez svih oporbenih stranaka pod vodstvom Mohamada El-Baradeija, bivšeg ravnatelja IAEA (International Atomic Energy Agency), koji slovi kao glavni protukandidat sadašnjem predsjedniku.
Prosvjedi su vrlo brzo prerasli u krvave sukobe s policijom koji su odnijeli stotine života diljem Egipta, a na potpunu anarhiju na ulicama Kaira, Sueza, Aleksandrije i drugih gradova Mubarak je odgovorio slanjem vojske i uvođenjem policijskog sata.
Hosni Mubarak vlada Egiptom već trideset godina te je stvorio čvrst sustav, otporan na sve vanjske i unutarnje izazove. Izvanredno stanje kojim su povećane ovlasti sigurnosnih službi, suspendirana ustavna prava, legalizirana cenzura te zabranjene sve nedržavne političke aktivnosti, sindikati i prosvjedi na snazi je od rata 1967. godine te omogućuje kontrolu svih aspekata društva. Mubarak je tri puta potvrđivan referendumima jer je tek 2005. ustavnim amandmanom uvedena institucija protukandidata na izborima, te je njegova pobjeda na izborima obilježena sumnjama u neregularnosti.
Mubarak, koji je preživio šest atentata, ušao je u 83. godinu, no još nije jasno pitanje njegova nasljednika unatoč činjenici da se najviše spominje njegov sin Gamal, zagovornik ekonomskih i političkih reformi.
Zapad ne zna koga podržati
Iznimni strateški položaj i status najsnažnije arapske zemlje učinio je Egipat ključnim američkim saveznikom u regiji, koji za razliku od većine arapskih zemalja njeguje korektne odnose s drugim američkim saveznikom Izraelom. Zemlja koja se smatra liderom arapskog svijeta važan je dio američke vanjskopolitičke strategije te su razumljive oprezne reakcije Washingtona na trenutačnu situaciju. Washington vidi vjetrove promjena, no ne želi se zamjeriti nikome pa se predsjednik Obama, kao i svi europski lideri, zadržao na izražavanju zabrinutosti, traženju suzdržanosti od nasilja i naglašavanju nužnost političkih reformi.
Obama je upravo na kairskom sveučilištu prije dvije godine promicao novu politiku zbližavanje s muslimanskim svijetom i važnost demokratizacije, no zaštita interesa održavanjem statusa quo u regiji prioritet je zapadne politike. Pad Mubaraka uzdrmao bi vladajuće arapske elite (sve arapske vođe pružile su podršku Mubaraku) i potaknuo nezadovoljne mase diljem Bliskog istoka na ustanak protiv autoritativnih vladara, što bi narušilo geopolitičku sliku regije. Potencijalno ugrožavanje mirovnog procesa bilo bi sitnica prema ekonomskim posljedicama na svijet koje bi kaos u Egiptu mogao izazvati – divljanje cijena nafte ili zatvaranje Sueskoga kanala.
Neizvjesna budućnost
Odgovor na pitanje tko bi popunio nastali vakuum glavna je preokupacija stratega i analitičara. Strah od klizanja Egipta u ekstremizam baziran je na činjenici da je najsnažnija oporbena grupa, iako formalno zabranjena, Muslimansko bratstvo promicatelj reislamizacije Egipta i otpora zapadnjacima. Muslimansko bratstvo (osnovano 1928. godine) do zabrane imalo je 20 posto mjesta u parlamentu te ima milijune sljedbenika i simpatizera, posebno u siromašnim ruralnim krajevima.
Osobito je zabrinjavajuća sve veća isprepletenost s egipatskim sigurnosnim službama i vojskom te snažna financijska, politička i logistička potpora Hamasu, Hezbollahu i svim ostalim islamističkim strankama regije. Muslimansko bratstvo pridružilo se prosvjedima te se smatra najsnažnijom grupacijom koja bi mogla iskoristiti promjene iako ih nije potaknula. Na posljetku, prevrat u Iranu 1979. godine bio je široki pokret svih stranaka, a na kraju su kao pobjednici isplivali upravo islamisti.
Hosni Mubarak ne misli odstupiti, postavljanjem šefa obavještajnih službi na mjesto dopredsjednika odaslao je jasnu poruku da ima potporu sigurnosnih službi te je obećao niz reformi no prosvjednici odlučno traže njegovu ostavku. Ključ rješenja krize u rukama je egipatske vojske. Od revolucije 1952. godine vojska je najznačajniji faktor u Egiptu, ona je dala sve predsjednike (Mubarak je bivši zapovjednik zrakoplovstva) i nju se pita za apsolutno sve.
Egipatska vojska jedna je od najvećih i najsnažnijih na svijetu, uz izraelsku najjača u regiji te guta golem dio egipatskog proračuna (i dvije milijarde dolara američke pomoći godišnje). U ovom trenutku vojska promatra i balansira ne bi li zadržala svoje povlastice, ali i spriječila klizanje Egipta u kaos. Odluka jednog čovjeka odlučit će sudbinu Egipta – načelnik glavnog stožera Sami Hafez Anan, koji je u petak doletio iz Washingtona (gdje je sudjelovao na redovnoj godišnjoj strateškoj koordinaciji i vjerojatno saslušao američke zahtjeve po pitanju prosvjeda), drži sve karte u rukama. Dok god Mubarak ima potporu vojske, on će ostati na vlasti, posebno jer zasad ne postoji nikakav međunarodni pritisak kojim se traži njegovo odstupanje. Najgori mogući scenarij do kojega može doći bila bi repriza Tiananmena odnosno da vojska krvavo uguši prosvjede diljem zemlje, no kako god se situacija razvije, trenutačno se Egipat nalazi na prekretnici.
Za kraj možda je najbolje upotrijebiti citat Stevena Cooka – autoritarizam neće zauvijek vladati Egiptom, ali ima već 7000 godina iskustva i neće preko noći ustupiti mjesto promjenama.
