“Visoki dug, puno nezaposlenih, i još više korupcije – stiže li nam u EU sljedeći Cipar, sljedeća Grčka?”, ovog su tjedna upitali u njemačkom Bildu, u tekstu na naslovnici internetskog izdanja, najtiražnijem njemačkom i europskom listu, komentirajući skorašnji ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Nadalje, Bild piše da je Bruxelles već platio milijardu “pretpristupnih eura” vladi u Zagrebu. “Nakon što se pridruže Uniji u srpnju, euri bi tek trebali poteći. Hrvati se nadaju najmanje trima milijardama eura godišnje iz EU blagajne”, nabrajajući germanski pedantno Nijemci, nastavljajući crni opis Hrvatske.
“Na zemlju sa 4,5 milijuna stanovnika nadvili su se oblaci – nezaposlenost je od 2008. porasla sa 8,3 na 15,9 posto. Industrija je u padu i hitno treba kapital iz inozemstva. No, troma birokracija usporava ulaganja. Na ljestvici konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma Hrvatska je 81. mjestu. Galopirajući dug, korupcija i velika nezaposlenost – to je Hrvatska. Kladimo se – Hrvatska je sljedeće groblje naših milijardi. Eto, tako lijepo su Nijemci dočekali našeg premijera Milanovića, koji je upravo tada došao u Leipzig na 150. obljetnicu SPD-a, stranačkog partnera. Dapače, kako bi i Hrvatima, a i samom Milanoviću bilo još ljepše i ugodnije, Bild dalje poput skalpela reže pitanjem “hoće li EU imati kakve koristi od ove balkanske zemlje?”
Idemo dalje; kažu Nijemci kako u Hrvatskoj “istodobno cvjeta javni dug. Očekuje se da će se javni dug ove godine povećati pet posto. Ukupan dug porastao je na gotovo 60 posto BDP-a. Jasnije rečeno – unatoč dužničkoj krizi, EU si za vrat veže sljedeću zemlju-slučaj. Tihe morske vode su duboke, jaaaako duboke. U slikovitim uvalama Hrvatske EU bi uskoro mogla utopiti milijarde eura – piše u potpisu fotografije koja prikazuje jedan primorski hrvatski gradić.
Već dva dana nakon nokauta iz Bilda, pridružio mu se i Deutsche Welle, Kurier, ali i Süddeutsche Zeitung, koji, svi redom, postavljaju pitanje, onako seljački prevedeno, koji će klinac zapravo Hrvatska Europskoj uniji? Navode i primjere trenutačno i dalje aktualnog Zdravstvenog odgoja u školama, tvrdeći da je riječ o zajedničkoj borbi Katoličke crkve i konzervativne stranke (čitaj: HDZ), protiv aktualne vlasti (čitaj: lijeva koalicija). “Homoseksualnost je u zemlji u kojoj se oko 90 posto od 4,3 milijuna stanovnika smatra katolicima još uvijek tabu-tema”, konstatira se u Süddeutsche Zeitungu.
E pa, doista, za manje od mjesec i pol dana i službeno ulazimo u Europsku uniju, nakon što smo cijelo desetljeće muku mučili sa pregovorima, pretpregovorima, dogovorima, odbijenicama, priznanicama, dokazivanjima, moljakanjima, savijanjem kičme i sličnim vratolomijama, koje su prolazili i pokojni Račan i zatvoreni Sanader i otjerana Kosorica i autistični Milanović. Iako su na početku cijelog tog ciklusa građani Hrvatske većinom bili za ulazak, što su pokazivale sve relevantne ankete i istraživanja, kako se približavao rok, a od nas se tražilo i ono što se od drugih zemalja nije (Hrvatska je, naime, platila cijenu ulaska Bugarske i Rumunjske u što se EU “zaletjela” pa je stoga iz Bruxellesa sve promatrano kroz mikroskop), splašnjavala je i želja Hrvata za ulaskom u EU. Na koncu konca, bez obzira što činile vladajuće elite, lijeva, ili desna, potpuno sam sigurna da više od polovice građana Hrvatske, zapravo, pojma nema što ćemo dobiti, a što izgubiti ulaskom u EU. Ako je tome tako, a sve mi se čini da jest (zato nam se sada i događaju slučajevi poput onog s Prošekom i Teranom), zašto najprije bivša vlast, a onda i ova sadašnja, nije definitivno i transparentno educirala svoje građane u što to ulazimo? Tim više što smo svakodnevno svjedoci kako se upravo zemlje članice EU žale na srozavanje standarda i sve je veća skeptičnost je li taj eksperiment uopće bio potreban, posebice u situaciji globalne recesije, koja gotovo šestu godinu za redom kosi i Europu i svijet.
“Ne mogu vjerovati da trenutno netko ozbiljno razmišlja o ulasku u Europsku uniju”, istovremeno je javno poručio Nobelovom nagradom za ekonomiju nagrađeni Amerikanac Edmund Phelps. Vrlo slikovito objasnio je da je “to kao da kažete: ovo je prekrasna kuća, čini se da je u ovom trenutku gori, ali trebali bi je kupiti”. A valjda bi nobelovac za ekonomiju trebao znati o čemu govori, a njegove riječi vrlo pažljivo osluškivati, ne bi li trebalo biti logično? “Još uvijek učimo o europskom eksperimentu i u kojem će razmjeru on uspjeti”, kazao je 79-godišnji Phelps, uz opasku kako se može dogoditi da će se eksperiment pokazati neuspješnim i neprovedivim.
I sada, što bi građani Hrvatske trebali osjećati pred vratima EU? Strah, sreću, nadu da će nam europski novac pomoći izvlačenju iz gliba, ili, jednostavno, ravnodušnost? Teško se, gotovo nemoguće, snaći u nevjerojatno zamršenim i proturječnim izjavama o EU. Dok s jedne strane pola Europe mrzi Angelu Merkel, prozivajući je “kraljicom štednje”, a druga polovica smatra kako je njezin model izlaska iz krize dobar, Hrvatska pojma nema što će se s njom uskoro događati. Sve je to još na razini teorije; tko će sve izgubiti posao, hoće li ga itko dobiti, koliko čega, komu, zašto… Sve su to bezbrojna pitanja o kojima bi građani trebali razmišljati, a njima to, kao što znamo i sami, jer jedva krpamo kraj s krajem, nije ni na pameti. Većini nas na umu je samo jedno- kako preživjeti sljedeći, zacijelo još neizvjesniji dan, moleći Boga da nam ne stigne nova ovrha, ili nam iskopčaju struju. Pa ćemo tako i nakon 1. srpnja- pustiti da nas voda nosi pa kud’ nas odnese. Ili nas možda Milanovićeva Vlada iznenadi, jer oni znaju dobar smjer kojim trebamo ići. Kamo sreće da znaju- sve druge krive poteze bismo im oprostili.
