Zajednička obilježja svih država arapskog poluotoka na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva mogu se svesti na nekoliko faktora – riječ je o konzervativnim monarhijama sa snažnim sigurnosnim aparatom i ograničenim političkim slobodama, čija je moć temeljena na zalihama nafte i strateškom osloncu na SAD i Veliku Britaniju. Porast nezaposlenosti i manjak političkih sloboda, unatoč neusporedivo većoj gospodarskoj snazi u odnosu na sjevernoafričke zemlje, potakli su izrazito mlado stanovništvo na prosvjede koji se međusobno razlikuju zahtjevima i žestinom. Dok su nemiri u općem kaosu Iraka prošli relativno nezamijećeni i zasad zaobišli Katar i UAE, tri države zahtijevaju posebnu pozornost, svaka sa svojim specifičnostima i značajem – Oman, Bahrein i Saudijska Arabija.
Oman – sultanat pod pokroviteljstvom Velike Britanije
Sultanat Oman primjer je prosperitetne zaljevske zemlje koju je UN prošle godine proglasio zemljom s najvećim napretkom u posljednjih 40 godina. Zahvaljujući uspješnoj diversifikaciji gospodarstva, čime je uz temeljnu naftnu industriju razvijen turizam, oko tri milijuna stanovnika (od kojih pola milijuna čine strani radnici) živi u zemlji sa zavidnim stupnjem infrastrukturne izgrađenosti i pismenosti.
Unatoč regionalnoj zabrinutosti zbog naoružavanja Irana i nestabilnog Jemena na jugu, za Oman ne postoji realna vanjska opasnost (što se ne može reći s obzirom na godišnja izdvajanja za obranu koja iznose između 8 i 12 posto BDP-a). Tradicionalno savezništvo sa Velikom Britanijom, koje seže u razdoblje britanskog protektorata nad Omanom između 1891. i 1971. godine, pokazalo se odlučujućim za budućnost sultanata smještenog na iznimnom strateškom položaju koji omogućuje kontrolu tjesnaca Hormuz.
Neposredno uoči proglašenja neovisnosti , 1970. godine današnji sultan Qaboos al Said (obrazovan na prestižnom britanskom vojnom učilištu Sandhurst) svrgnuo je uz britansku pomoć svog nepopularnog konzervativnog oca. Uslijedila je vojna reforma koja je omogućila završetak dugotrajnog građanskog rata 1976. godine te je započela temeljita reforma i modernizacija zaostale države financirana naftnim profitom. Kada su iz zemlje koja je primjer regionalne stabilnosti, stigle vijesti o prosvjedima koji su zahvatili lučki grad Sohar u zadnjim danima veljače, prilikom čega je šest prosvjednika poginulo u sukobima sa snagama sigurnosti, zabrinutost je porasla preko noći.
Sultan je odmah naredio povlačenje vojske i policije, rekonstrukciju vlade te niz gospodarskih reformi (nova radna mjesta, povećanje socijalne zaštite, minimalne plaće za 40% na 520 dolara te zaštitu potrošača). Većina zahtjeva prosvjednika bila je ekonomske naravi – regulacija cijena hrane,smanjenje nezaposlenosti i borba protiv korupcije – no niti jednom riječju nitko nije spomenuo odlazak iznimno popularnog sultana Qaboosa koji vlada već 40 godina (među ostalim obnaša funkciju premijera, ministra vanjskih poslova, obrane i financija). Primjer Omana pokazuje koliko su posljedice promjena u arapskom svijetu nepredvidljive.
Bahrein – “banka muslimanskog svijeta”
Kraljevstvo dvaju mora – što je prijevod službenog naziva monarhije – otočna je država u Perzijskom zaljevu široj javnosti poznata kao domaćin utrke Formule 1 i bankarsko središte muslimanskog svijeta. Na prvi pogled sličnosti sa Omanom su brojne – riječ je o bivšem britanskom protektoratu koji je stekao nezavisnost 1971. godine, na čijem je čelu neosporni autoritet kralj Hamad ibn Isa Al Khalifa (dinastija Khalifa vlada od početka 19. stoljeća), obrazovan na Cambridgeu i vojnoj akademiji Fort Lavenworth. Gospodarski rast također može zahvaliti zalihama nafte, no njihovo smanjenje rezultiralo je gospodarskom diversifikacijom – razvojem industrije za preradu nafte, aluminija te stjecanjem statusa jednog od najsnažnijih financijskih središta svijeta (izbijanjem rata u Libanonu sedamdesetih godina preuzeo je ulogu Beiruta).
Činjenica da je Bahrein od 2002. godine ustavna monarhija u realnosti ne znači mnogo s obzirom da kralj bira premijera i polovicu parlamenta te su na svim ključnim pozicijama članovi vladajuće dinastije. No za razliku od Omana, ovdje je nezadovoljstvo mladih gospodarskom situacijom (postotak nezaposlenosti među mladima iznosi gotovo 20%) bilo samo iskra koja je rasplamsala antagonizam duboko podijeljenih vjerskih grupa – iako šijiti čine čak 70% od 525 000 domicilnih stanovnika Bahreina, sve značajne političke i vojne funkcije isključivo su pod sunitskom kontrolom. Diskriminacija šijita ostavština je britanske uprave koja je u strahu od iranskih pretenzija intenzivno naseljavala sunite iz ostalih arapskih posjeda te forsirala njihovu političku dominaciju. Gotovo dva stoljeća perzijske vlasti nad otokom ostavile su snažan trag –šijitski islam kao službena religija duboko se ukorijenio, kao i iranske (1935. godine Perzija mijenja ime u Iran) pretenzije utemeljene na stavu da je Bahrein odbjegla iranska provincija.
Prosvjednici traže ukidanje monarhije
Prvotni zahtjevi prosvjednika koji su zaposjeli Biserni trg u Manami bili su usmjereni prema postizanju većih političkih sloboda, ljudskih prava i jednakosti šijitskog stanovništva, no nakon prvih žrtava u sukobima sa vojskom i policijom 14. veljače glavni zahtjev postalo je ukidanje monarhije. Do trenutka kada se vojska povukla i prepustila trg prosvjednicima 19. veljače prema službenim informacijama poginulo je sedmero ljudi, deseci su ranjeni i uhićeni. Prema preporuci Washingtona kralj Khalifa je u strahu od daljnjeg pogoršanja, uz žaljenje zbog žrtava, obećao puštanje 300 političkih zatvorenika i jednokratnu financijsku pomoć svakoj obitelji.
No iranska podrška prosvjedima dodatno je uzbudila duhove i povećala zabrinutost susjeda pa je tako GCC (Zaljevski savjet za suradnju – regionalna organizacija za političku i ekonomsku suradnju osnovana 1981. godine) obećao sredstva za osiguranje novih radnih mjesta, a Saudijska Arabija je neslužbenim kanalima zaprijetila vojnom intervencijom ako se situacija otme kontroli. Dodatni razlozi za zabrinutost leže u činjenici da je među većinskim šijitskim stanovništvom najsnažniji politički faktor islamistička stranka Al Wefaq koja je na zadnjim izborima odnijela uvjerljivu pobjedu te je konzervativnim stavovima vrlo bliska Teheranu, a svakako se ne smije smetnuti uma i neuspješni puč šijitskih fundamentalista iz 1981. godine. Saudijska Arabija s nelagodom gleda na mogućnost da njezin glavni regionalni suparnik Iran stvori šijitsko uporište na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva, ne samo zbog strateških razloga već i zbog činjenice da je istočni i naftom najbogatiji dio Saudijske Arabije također naseljen šijitima. Strateški položaj Bahreina i Omana od iznimnog je značaja za svjetsku ekonomiju jer se kroz tjesnac Hormuz transportira preko 20% ukupne proizvodnje svjetske nafte, a činjenica da je Bahrein sjedište američke Pete Flote koja nadzire Perzijski zaljev, Crveno i Arapsko more dovoljna je da zaključite koji je američki stav o prosvjedima koji i dalje potresaju Manamu.
Strana intervencija
Upravo u trenutku dovršavanja ovoga članka pristižu vijesti o intervenciji zemalja članica GCC-a, predvođenih saudijskim snagama, nakon oporbenog odbijanja pregovora i sinoćnjih žestokih sukoba prosvjednika sa vladinim snagama. Raspoređivanje snaga koje će vjerojatno osiguravati ključna naftna postrojenja i financijske institucije, oporba je osudila kao okupaciju od strane susjednih zemalja a tek treba vidjeti kakva će, osim oštre retoričke, biti iranska reakcija. Nakon vijesti o kolapsu koji zahvaća pobunjeničku vojsku u Libiji, čini se da ova intervencija pokazuje da su se ugrožene vladajuće elite diljem arapskog svijeta počele prilagođavati i parirati događajima koji su dosada bili potpuno nepredvidljivi.
