S Brankom Vukšićem, nekad kolegom novinarom i urednikom koji je „rudarski“ odrađivao taj težak posao, a danas potpredsjednikom Hrvatskih laburista i kandidatom za gradonačelnika Grada Zagreba na svibanjskim izborima, iznimno je ugodno razgovarati. Kako je „žestoko“ i odrješito nekada pisao, jednako tako danas i odgovara- oštro, bez zastajkivanja, precizno, ne izmičući ni jednom pitanju, ne kamuflirajući svoje odgovore u celofan. Maksimalno profesionalan, ambiciozno predan ciljevima, Vukšić je ujedno i jedan od najgovorljivijih, a za vlast, ali i HDZ jednako neugodan politički suparnik, saborski zastupnik.
1.Zašto ste se odlučili baš za kandidaturu za Zagreb?
Baviti se politikom znači preuzimati odgovornost, donositi odluke, nuditi programe, ulaziti u bitke s neizvjesnim ishodom, u praksi provoditi ono o čemu velika većina uglavnom teoretizira. Kandidat sam za gradonačelnika grada Zagreba jer sam najpoznatiji zagrebački Laburist, jer su u zagrebačkoj podružnici Hrvatskih laburista tako odlučili i jer sam pristao biti kandidat Laburista te promovirati program Laburista za grad Zagreb. Nemojte zaboraviti da smo mi najmlađa, a najuspješnija stranka, stranka u usponu, ali stranka koja se mora svakoga dana dokazivati, profilirati, javno i što neposrednije komunicirati. U desetak najkišnijih dana, s kišobranom i letcima u ruci bio sam na ulicama i trgovima Zagreba te razgovarao sa stotinama Zagrepčanki i Zagrepčana. Tumačio sam im program i slušao ih. U sljedećih mjesec dana kampanje bit ću dnevno nekoliko sati u razgovoru s građanima. Prije podne u Saboru, a popodne na ulici. Na tu smo se vrstu komunikacije odlučili iz dva razloga. Prvi je taj što je najefikasnija, a druga jer su nam mediji, pogotovo Hrvatska televizija, s nepravom zaključali sva vrata. U isto vrijeme moji konkurenti samo što ne iskaču iz pašteta. Mislite li doista da ih toliko mediji obožavaju, ili su „zakupili“ sve što se zakupiti dalo?! Prihvatio sam kandidaturu za gradonačelnika jer se smatram političarom dostojnim tog iznimno teškog posla, jer iza mene stoji snažna, poštena i lijeva, jedina lijevo orijentirana stranka u Hrvatskoj, stranka koja se zalaže za prava onih koji žive od svojega rada. Stranka koja je za preraspodjelu bogatstva, stranka koja ne služi krupnome kapitalu, bankama, stranka koja je protiv rasprodaje nacionalnih resursa. A u njih spadaju – naravno – i Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka koju će Kukuriku koalicija predati za cijenu jedne šnicle u ruke (stranih) privatnih gospodara. Ostat će nam uskoro samo ime, himna, grb i sjećanje na prokockane šanse. I, dakako, grč u želucu zbog onih koji desetljeće i pol krčme Hrvatsku, komad po komad.
2. U čemu je Vaša vizija razvoja grada različita od ostalih kandidata?
Ne razbacujem se olako vizijama, ali sam pomnom analizom došao do spoznaje da mi, Laburisti, imamo jedini konkretan program za Zagreb. Realan za realizaciju i daleko orginalniji od drugih. Ne zalažem se za Zagreb na Savi, jer Zagreb već jest na Savi. Savu se ne smije zagušiti zgradurinama, ili hidrocentralama koje će se moći realizirati tek za 20 ili 50 godina. Sa SDP-om na vlasti – nikad. Želim da Zagreb uistinu bude srednjoeuropska metropola, grad poželjan za život, a ne, kao sada, šator grad. Trg bana Jelačića većinu godine bazdi po luku i kobasicama, središte grada je pretvoreno u provincijalni sajam na kojemu se prodaju drangulije. Ta je ruralnost zatrovala atmosferu, izgubljen je štih agrama. Zbog čega? Zato što se pod utjecajem pogrešnih politika povinovalo ljudima koji su sve vrijeme pokušavali Zagreb provincijalizirati, u duhovnom i kulturnom smislu. Zagreb se ne smije vratiti u prošlost, ali se mora vratiti tradicionalnim vrijednostima koje su ga karakterizirale; umjetnosti, kulturi, sveučilištu, visokom stupnju tolerancije… Kada to postignemo, sve će se ostalo lakše realizirati. Zagreb treba prestati biti talac volje i „vizije“ jednog čovjeka, ili jedne partije. Na, žalost, funkcioniranje grada je zapušteno. U Zagrebu nema funkcionalnog sustava. Ubijen je načinom vladanja gradonačelnika bez kojega bismo ostali zameteni u snijegu još sto godina da on sam nije uzeo lopatu u ruke, da on sam nije pojeo snijeg. Neće biti zgotovljena niti jedna cesta, niti jedno gradilište zatvoreno ako po njemu ne progaca gradonačelnik. Želimo sustav, a ne despociju i kult ličnosti. U gradu Zagrebu se javni novac baca lopatama. Javna nabava je katastrofalna. Pa, cipele radnika Holdinga kupuju se po 700 kuna (par) a bolje, domaće proizvodnje, možete dobiti za dvostruko ili, čak, trostruku manju cijenu. Što se dogodilo nakon javnih WC-a čija je gradnja koštala 11 tisuća eura po četvornom metru? Ništa. Oni ostaju spomenik bahatosti i netransparentnog poslovanja, rodijačkih veza. I sve to u vrijeme vlasti SDP-a koji bi, vidi vraga, sada krivicu htio natovariti na leđa jednom jedinom, i to svom bivšem članu stranke. Moja je kampanja naslovljena s: „Građani u vlasti“. A to znači da će građani u za to oformljenim odborima kontrolirati na što se troši njihov novac. Samo tim potezom Zagrebu ćemo uštedjeti najmanje milijardu kuna. Za toliko mogu biti manji troškovi komunalija. Povezat ćemo – konačno – zračnu luku s centrom grada, i to tramvajem (do Kvatrića)… Nemate dovoljno prostora za sve programe koje ćemo realizirati u jednome mandatu.
3. Zašto mislite da imate šanse- je li to zbog činjenice da Laburistima raste popularnost u državi, ili „igrate“ na svoje osobno ime?
Laburisti su, naravno, jači brend od mojega imena. No, 15 mjeseci rada u Saboru ostavilo je traga, o čemu sam se uvjerio upravo u ovoj kampanji. Sjetite se što se sve govorilo i pisalo prije parlamentarnih izbora. Još mi u ušima zvoni: „Nemate šanse!“ Nakon uspjeha na parlamentarnim izborima građani su se uvjerili da smo doista postali velika stranka, a tu su stranku stvorili ljudi koji rade u Laburistima i za Laburiste. Nismo postali treća stranka u Hrvatskoj bez mnogo truda, rada, kritičnosti, vizije te zalaganja za radnike. Zato i mi sami radimo najviše u Saboru. Radimo na terenu. Učimo i slušamo one koje zastupamo, one koji su nas birali, one koje su druge stranke prevarile. Mi jesmo glas građana u politici, mi se nismo, nakon što su nas izabrali u parlament, udaljili od građana. Sve te činjenice govore da imamo pravo na šansu, i u Skupštini grada Zagreba, ali i u izvršnoj vlasti, na njenom samom vrhu.
4. Može li Zagreb uopće nositi „titulu“ metropole, ili je u mnogim elementima nešto veća, da tako kažem, „palanka“? U ponoć u milijunskom gradu ne možete nigdje popiti piće, a da ne govorim o drugim sadržajima…
U pravu ste. Zagreb je godinama, polako i sigurno, gubio karakter metropole. On je metropola bio samo po imenu. Kao što sam prije rekao, odveć se ljudi trudilo provincijalizirati ga. Jedino na što padaju provincijalizatori Zagreba su velike neonske reklame, staklene zgrade i vodoskoci, koje smatraju spomenicima vlastitim taštinama.
5. Čini mi se da su Laburisti jedina postojeća oporba sadašnjoj vlasti. Kako to?
Kada smo razgovarali o tome treba li osnovati Laburiste, vidjeli smo da opozicije vlasti, bilo kojoj, zapravo u Hrvatskoj nema. HDZ i SDP se gotovo ortački smjenjuju na vlasti. Gledajte samo s kakvim jedinstvom usvajaju u Saboru izvješća raznih neuspješnih agencija iz ere Sanadera i Jadranke Kosor. HDZ će im, ako se ikad uspije vratiti na vlast (bolje je za Hrvatsku da to ne uspije), vratiti istom, prijateljskom gestom. Da, mi jesmo uistinu opozicija. Ne trgujemo, ne prodajemo se za mjesta u nadzornim odborima ili čelnim mjestima javnih poduzeća. Nisu nam cilj fotelje već promjene, i u politici i u društvu. Hrvatskoj je potrebna nova politička paradigma, sasvim nova. Ovu se više ne smije i ne da krpati. Laž je, ogromna laž da u Hrvatskoj postoje samo dvije stranke predodređene na vlast. A tu laž podupiru mediji pod kontrolom centara političke moći i krupnoga kapitala. Mnogima koje mediji tretiraju kao stupove društva mjesto je, ne na televiziji, već na optuženičkoj klupi. Ili zbog nečinjenja, ili zbog lopovluka. Neki su u njemu sudjelovali, a neki su držali vreću. Treći su žmirili. I ti i takvi bi trebali spasiti državu?!
6. Mislite li da HDZ ima snage pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima, obzirom da se SDP i oni izmjenjuju već 20 godina na hrvatskoj političkoj sceni?
Eto, i Vaše pitanje sugerira da će poslije Murte ponovo uzjahati Kurta. Koliko god se navijalo za to, neće se dogoditi scenarij na koji sugerirate. Bez Laburista neće nitko moći formirati vlast. Mi ćemo ubuduće biti stranka oko koje će se okupljati ostali s političke scene. U suprotnom, agonija hrvatskog društva će se nastaviti. U nedogled.
7. Dajte nam razriješite famu koja se stalno vuče čim se spomenu Laburisti – da se stranka služi jeftinom političkom demagogijom? Pa, nije li, manje-više svaka politička stranka demagoška?
Nema većih demagoga od HDZ-ovaca i SDP-ovaca. Svaka čast iznimkama. Sjetite se samo moralnih prodika HDZ-ovaca koji danas većinu vremena provode ili iza rešetaka, ili u sudnicama. Što sve nije obećavao SDP, a što danas radi?! Suprotno od onoga što je obećavao. Izdao je socijaldemokraciju, radnike, principe ali i obećanja. SDP je poprimio neoliberalni karakter HNS-a. To je najgore što mu se moglo dogoditi. Nikada nitko Laburistima nije rekao u čemu smo demagozi, ili populisti. Zar po tomu što ćemo, kad dođemo u priliku upravljanja državom, preraspodijeliti bogatstvo?! Po tome što ćemo oporezovati banke?! Po tome što ćemo zaštititi hrvatske građane od lihvarskih kamata te što ćemo ukinuti deviznu klauzulu?! Po tome što nećemo rasprodavati nacionalne resurse poput Hrvatske poštanske banke? U raspravi o rebalansu proračuna ministar Slavko Linić mi je odgovorio da HPB prodaju, jer država nema novca za dokapitalizaciju. Znate li s koliko novca HPB treba dokapitalizirati (kako bi mogao smanjiti kamate na dva, ili tri posto)? S 800 milijuna kuna. A građani su u samo godinu dana stavili u banke sedam milijardi, ponavljam – milijardi kuna. Zbog čega država ne ponudi građanima dionice, suvlasništvo?! Zar su ta razmišljanja i rješenja demagoška? Zar je demagogija zalagati se da mi, a ne stranci upravljamo hrvatskim autocestama koje smo izgradili?! A prije nego što država monetizira autoceste, otpustit će radnike. Potom će strane tvrtke dići cestarinu. Ne bih se čudio da ih hrvatska Vlada oslobodi i (dijela) poreza. Zar je demagogija zaštiti radnike?! A nije demagogija nositi u imenu stranke socijaldemokratsko obilježje te se ponašati kao najokorjeliji zagovornik krupnoga kapitala?! Laburisti ne varaju, ne mijenjaju kapute, ne trguju za fotelje, ne udružuju se samo zbog vlasti. Mi kažemo; ne u vlast sa svakim i ne u vlast pod svaku cijenu.
8. U čemu je zapravo ključ uspjeha Laburista – u tome što se ne libite javno iznositi sve probleme, ili i u tome što nudite i konkretna rješenja, obzirom da je najlakše samo kritizirati?
Da, ne plašimo se iznositi, govoriti istinu. Nemamo putra na glavi, nemamo repove, iako nam s vremena na vrijeme pokušavaju, uz pomoć priležnih medija, podmetnuti pokoje kukavičje jaje. Ali, bez uspjeha. Građani su prozreli tu njihovu rabotu. Osim što smo principijelni, osim što slušamo građane i njihove probleme iznosimo javno – kao što smo se javno borili za pravednije ovrhe, kao što smo se javno borili i borimo se za ukidanje devizne klauzule, kao što se javno borimo za veća radnička prava – stvaramo preduvjete za realizaciju vlastitog programa. Vidite, u vrijeme rasprave o rebalansu proračuna ministar Linić, zastupnica HDZ-a M. Dalić, Šuker i još neki SDP-ovci, tobože ljuti politički protivnici, nevjerojatno su uživali u uvredama sindikalista s kojima su pregovarali. I koje su, kako to oni kažu, porazili. Javno su izrazili prezir prema sindikatima koji su, po njima, najveće zlo. Nisu zlo nesposobni političari, političari kleptomani, nije zlo dva desetljeća duga nagodbenjačka politika HDZ-a i SDP-a, ali sindikati jesu. I sindikati i radnici, koji su čak i Vladi teret. A Vladi su teret jer su teret Ivici Mudriniću, ili Ini. Država štiti, ne krupni kapital, već iznošenje profita iz zemlje. O tome javno govorimo. I tu ćemo po Hrvatsku i građane pogubnu praksu promijeniti kada dođemo na vlast.
9. Kako biste ocijenili rad sadašnje Vlade?
Nije im lako. Naslijedili su horor priču, devastiranu privredu, ali i devastirano društvo. No, u izbornoj su se kampanji kukurikavci zaklinjali da imaju rješenje za izlazak iz krize. I što se dogodilo? Otkaz je dobilo 80.000 radnika! Vlada zaslužuje ocjenu plus jedan. I zbog toga što malo tapka na mjestu, malo se vraća natrag. Zbog nekompetentnosti ministara. Zbog toga što je pristala na klasičnu podjelu plijena te raspodjelu resora po stranačkom, a ne stručnom ključu. Iako je rekao da se ne razumije u gospodarstvo, Vrdoljak je postao ministar gospodarstva. Što se, molim Vas lijepo, dogodilo s ministarstvom okoliša?! Novi ministar nije ni blijeda sjena Mirele Holy. Vlada je obećavala reformu zdravstva, a umjesto reforme, nakon 15 mjeseci njihove vlasti bolnice se pretvaraju u ubožnice. Da nije odličnih liječnika i medicinskih sestara, u zdravstvu bi nastao kolaps.
10. Možete li izdvojiti barem neke „dobre“, da tako kažem, ministre, od onih koji se pokazuju nekompetentnima?
Osim ministra Linića, strastvenog političara i znalca, u kojemu – kako sam rekao u Saboru – čuči s jedne strane socijaldemokrat, a s druge zadrti pobornik divljega kapitalizma, antisindikalist, cijenim i ministra Miljenića koji ima viziju o tome kako bi trebalo izgledati pravosuđe (koje neće profunkcionirati bez društvene intervencije, jer dio sudstva jest prijetnja i demokraciji, i funkcioniranju države, i pravdi, i pravu) te ministra Matića, čija iskrenost i hrabrost imponiraju. Fredu Matiću je možda i najteže.
11. Je li Zoran Milanović kvalitetan premijer?
Kakav je Milanović premijer najzornije je pokazao na posljednjem aktualnom satu. Dezavuirao je Hrvatski sabor, vrijeđao zastupnike, rušio autoritet predsjedniku saboru Leki, koji je, inače, tolerantan, razborit političar. Milanović je umislio da može biti iznad svih, iznad parlamenta, iznad naroda, iznad parlamentarne tradicije. Umjesto da se ponaša državnički, on se ponaša kao pubertetlija koji uvijek želi ispasti najpametniji u društvu. Sipa prazne floskule i zauzima pozu: „Vidite me koliko sam pametan i učen!“ Pozeri takvoga tipa nisu dobri državnici. Milanović ruši svoj i autoritet Vlade, ali ruši i autoritet zastupnika Kukuriku koalicije koji se usude gunđati samo po hodnicima. Samo je jednom Milanović zabljesnuo. I to s inauguracijskim govorom, koji sam ocijenio kao jednim od najboljih u hrvatskoj politici, osim – rekao sam – govora Vlade Gotovca pred tadašnjom komandom 5. armijske oblasti. Iako postoji transkript mojega obraćanja u Saboru, nekoliko je puta netočno i zlonamjerno napisano kako sam Milanovićev i Gotovčev govor izjednačio. A to nije istina.
12. Ima li Hrvatska uopće šanse za izlazak iz ove gospodarske, društvene i moralne kaljuže, a da to ne traje sljedećih deset godina?
Dobro ste detektirali, uz gospodarsku i društvenu, najviše nas pogađa moralna kriza. Više od dva desetljeća negativne selekcije, više od dva desetljeća klanjanja novcu, više od dva desetljeća devastiranja svih vrijednosti, od kulture, umjetnosti do školstva i sporta, ostavilo je dubok trag. Mladi, školovani, talentirani i podcijenjeni ljudi odlaze iz Hrvatske glavom bez obzira. Ako više od 90 posto građana Hrvatske kaže da bi otišli živjeti negdje drugdje kada bi im se ukazala prilika, vrijeme je za uzbunu. No, jeste li osjetili da je Milanović zbog toga osupnut?! Možda ćemo nakon ulaska u Europsku Uniju i na trenutak popraviti ekonomsko stanje u Hrvatskoj, ali nećemo, upravo zbog krize morala, stvoriti novo društvo i nove odnose. Zato treba s vlasti, na duže vrijeme, smijeniti i HDZ i SDP te sve te partnere koji su pretrčavanjem nabili zavidnu kondiciju. Ljudi koji su gurnuli društvo u apatiju, ljudi koji su dopustili da se uništi gotovo sva proizvodnja, ljudi koji su dopustili kriminalnu privatizaciju, ne mogu zemlju izvući iz moralne krize. Bez moralnog oporavka neće biti ni ekonomskog oporavka.
13. Biste li savjetovali svome djetetu da ode iz Hrvatske i sreću potraži u inozemstvu, gdje se još uvijek vrednuje rad, kao i kvaliteta?
Moj sin sam odlučuje što će i gdje će raditi. Kao kreativnoj, izuzetno školovanoj i talentiranoj osobi mogu mu dati tek savjet. No, žalosno je što naša djeca nakon školovanja, nakon što su naučili nekoliko stranih jezika, nakon što su iskazala talente moraju uopće razmišljati o odlasku. A razmišljaju zato što su na mjesta za koja su se oni osposobljavali zasjeli mediokriteti, gastropodi, podobni stranački drugovi ili sluge stranačkih moćnika.
14. Koji je Vaš stav oko uvođenja ćirilice? Ako nismo na ustašama i partizanima, onda se opet vrtimo u krugu povijesnih tema…
Svi oni koji su nametnuli bitku protiv ćirilice nastoje skrenuti pozornost s pravih problema. Pazite, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu na prosvjedima protiv globalnog kapitalizma, koji je rak rana ne samo Hrvatske već čitavoga svijeta, skupi se nekoliko stotina ljudi. Na radničkim prosvjedima dođe najviše tisuću, dvije radnika. Je li ikad uspio bilo kakav prosvjed protiv pljačke? Je li organiziran prosvjed zbog toga što su političari zapustili, zaboravili Vukovar i što ga se sjete ne kada ga treba obnavljati, ili podizati tvornice već samo onda kada na obljetnicu treba skupiti pokoji politički poen? Takav prosvjed nitko nije ni pokušao organizirati. I neće tako skoro. Ali, zato nekoliko desetaka tisuća ljudi demonstrira protiv pisma, k tome još i hrvatskog. Vraćaju nas u prošlost te prijete silom. To nije dobro.
15. Živi li Hrvatska previše u povijesti, a gotovo nimalo u sadašnjosti?
Hrvatska se pomalo gubi u vremenu i prostoru, jer su u nas pogaženi svi kriteriji i izgubljene gotovo sve vrijednosti. Vlasti su znanju pretpostavljale poslušnost. Do milijardi se dolazilo pripadnošću stranci, ili političkim moćnicima. Isplatilo se biti „veliki Hrvat“, mahati barjakom i držati ruku na srcu te – mažnjavati. Još uvijek se prebrajaju krvna zrnca. Još uvijek se čestitost i glupost izjednačuju… Na žalost, još nas uvijek pokušavaju posvađati ratom između partizana i ustaša, ali, vidi vraga, počelo se su stidljivo govoriti kako se nekad vodilo više računa o ljudima, obiteljima, pojedincima. Da, mnogi svjesno žive u prošlosti, zakapaju glavu u pijesak. I na taj način bježe od sadašnjosti koja nije nimalo lijepa. Naročito za one koji žive od svojega rada.
