Prosvjedi poljoprivrednika koji se posljednjih tjedana šire Europom znak su rastućeg nezadovoljstva unutar agrarne zajednice, piše Bloomberg Adria.
Ovi prosvjedi nisu samo lokalni izrazi nezadovoljstva, oni predstavljaju širi europski pokret koji zahtijeva promjene u politikama i podršci koja se pruža poljoprivrednom sektoru. Međutim, čini se da naši poljoprivrednici toga još nisu svjesni.
Matija Brlošić, prvi čovjek Hrvatske poljoprivredne komore, naglasio je opravdanost prosvjeda, ističući nove izazove koje donosi programsko razdoblje 2023. – 2025. s fokusom na održivost i ekološku proizvodnju.
“Ključna odredba koja zahtijeva da poljoprivrednici ostave četiri posto svojih površina neobrađenima, bez mogućnosti ostvarivanja prinosa, samo je jedan od razloga zbog kojeg su poljoprivrednici diljem Europe izašli na ulice,” rekao je Brlošić. On je također upozorio na dodatne pritiske kao što su prijedlozi za ukidanje subvencija na plavi dizel i povećanje troškova osiguranja za traktore do razine osobnih automobila, što dodatno opterećuje poljoprivrednike.
Laknulo je grčkim poljoprivrednicima nakon što je vlada priopćila da će produljiti posebne porezne olakšice na poljoprivredni dizel za godinu dana.
Svaki novi program donosi nove administrativne izazove,
“Suočavamo sa situacijom gdje svaki novi program donosi nove administrativne izazove, poput povećane papirologije i novih zahtjeva kao što su geotagirane fotografije. Ove mjere, iako namijenjene poticanju održive poljoprivrede, stvaraju značajne prepreke za poljoprivrednike, posebno u Hrvatskoj gdje još uvijek postoji nedostatak informiranosti o detaljima zajedničke poljoprivredne politike“, rekao je Brlošić za Bloomberg Adriju.
Na pitanje zašto domaći poljoprivrednici ne prosvjeduju zbog istih problema, Brlošić kaže da su u drugim dijelovima Europe, poput Francuske, poljoprivredne udruge bolje organizirane i informirane, što omogućuje učinkovitiju komunikaciju i organizaciju prosvjeda.
Informacije teško razumljive prosječnom poljoprivredniku
“Oni puno više znaju o toj zajedničkoj poljoprivrednoj politici nego naši poljoprivrednici. Ali zapravo nema razlike među nama. Ono što mora napraviti francuski poljoprivrednik, mora napraviti i hrvatski. Samo naš još nije informiran. On ne zna. Tek kada ga bude udarilo po glavi, kada ne ispuni neke uvjete, kad mu budu umanjene ili ukinute potpore, tek tada će on doći k sebi i nešto poduzeti”.
Brlošić upozorava na smanjenje organiziranosti poljoprivrednika u Hrvatskoj u odnosu na prošlost, ističući nedostatak snažnih udruga koje bi zastupale široki spektar poljoprivrednih interesa. “Bolje smo bili organizirani prije 30 godina nego što smo danas,” rekao je, ističući kako se situacija pogoršala s vremenom.
Naglašava i kako je ranije u svakom selu bilo nekakvo udruženje koje je okupljalo poljoprivrednike. Postojao je neki sustav udruživanja kakvog više nema.
Iako informacije o novim pravilima i programima postoje na internetu, često su teško razumljive za prosječnog poljoprivrednika. Nedostatak direktnog savjetovanja i edukacije, uz veliki broj promjena koje se često događaju, dodatno otežava situaciju.
“Savjetodavci su nekad išli po selima i organizirali su se skupovi gdje su se određeni noviteti pokušali objasniti ljudima. Onda, kada je bilo primjerice pet promjena u godini, obilazila su se sela. Danas imate 55 promjena i nitko ih ne obilazi. To je problem. U načelu, samo jedan mali dio poljoprivrednika zna zbog čega se uopće prosvjeduje u drugim europskim zemljama”, smatra Brlošić.
Završno, Brlošić poziva na osnivanje udruga ili organizacija koje bi ujedinile poljoprivrednike.
“Hoće li kod nas doći do prosvjeda, trebala bi se pojaviti nekakva udruga ili organizacija koja će ujediniti poljoprivrednike, pružiti im potrebne informacije i savjete te zastupati njihove interese na nacionalnoj i europskoj razini, ali u ovom kratkom vremenu teško da se to može napraviti”, zaključio je Brlošić, naglašavajući potrebu za hitnim djelovanjem kako bi se osigurala bolja budućnost za poljoprivredni sektor u Hrvatskoj i šire.
