Postoji faza u poslovanju u kojoj se odnos prema vidljivosti počinje mijenjati. Ne zato što nešto ne funkcionira, nego upravo suprotno. Nakon godina prisutnosti, komentiranja, dijeljenja procesa i javnog pozicioniranja, dio ljudi koji vode stabilne poslove jednostavno prestane osjećati potrebu biti stalno prisutan.
To izvana često izgleda kao usporavanje ili gubitak ambicije, ali u praksi je riječ o drugačijoj vrsti fokusa. Posao više ne ovisi o tome koliko se često pojavljuješ na Instagram-u ili LinkedIn-u, nego koliko su jasni kriteriji po kojima radiš i s kima ulaziš u suradnju.
Prisutnost više ne donosi automatsku prednost
Tržište se u međuvremenu značajno promijenilo. Količina sadržaja, mišljenja i savjeta postala je tolika da stalna prisutnost više ne nosi automatsku prednost. U nekim slučajevima čak stvara suprotan efekt jer ostavlja dojam raspršenosti i stalne potrebe za potvrdom. Ljudi koji su prošli fazu dokazivanja to vrlo brzo osjete i u vlastitom radu.
U toj fazi počinje svjesno povlačenje iz dijela javnog prostora. Ne nestanak, nego selekcija. Ne govori se više o svemu, ne reagira se na svaku temu i ne dijele se sve osobne odluke i procesi. Vidljivost prestaje biti cilj sama po sebi i postaje nuspojava nečega drugog – jasno postavljenih standarda i stabilnog načina rada.
Zanimljivo je da se u isto vrijeme mijenja i način na koji dolaze kvalitetni poslovi. Sve rjeđe dolaze kroz javne objave ili otvorene pozive, a sve češće kroz preporuke i postojeće odnose. Ljudi koji traže ozbiljnu suradnju najčešće već znaju koga traže. Ne zanima ih tko je najglasniji, nego tko ima reputaciju da posao odradi bez drame i nepotrebnog kompliciranja.
Od rizika do alata
Povlačenje iz stalne vidljivosti tada prestaje biti rizik i postaje alat. Manje razgovora znači više vremena za stvarni posao. Manje projekata znači više prostora za one koji su dugoročno održivi. Manje objašnjavanja znači više rada s ljudima koji već razumiju kako funkcioniraš. U toj fazi poduzetništvo postaje tiše, ali ne i slabije. Naprotiv. Manje energije se troši na vanjski dojam, a više na strukturu, odnose i kvalitetu isporuke. Odluke se donose brže jer nema potrebe za stalnim opravdavanjem. Granice su jasnije jer više ne postoji potreba svima biti dostupan.
Zrelost u poslovanju rijetko se vidi kroz količinu objava ili prisutnost na svim medijskim kanalima. Puno se češće vidi kroz sposobnost da biraš gdje ćeš biti prisutan, a gdje svjesno nećeš. I kroz to koliko ti je ugodno raditi bez stalne publike.
Za dio ljudi, povlačenje iz “buke“ društvenih medija nije korak unatrag. To je prirodan nastavak razvoja posla koji je prestao ovisiti o stalnoj vidljivosti da bi imao smisla.
