Postoji zanimljiv i gotovo univerzalan obrazac koji se ponavlja kod ljudi koji rade na vlastitim projektima, bez obzira na to jesu li freelanceri, poduzetnici ili pojedinci tek na početku neke ideje. Što je projekt važniji, to ga dulje zadržavamo za sebe.
Na njemu se radi u slobodno vrijeme, navečer, vikendima ili između drugih obaveza. U njega se ulaže pažnja, energija i vrijeme, često puno više nego u bilo koji drugi zadatak. Projekt postupno dobiva formu, razrađuje se, nadograđuje i u nekom trenutku dolazi vrlo blizu onoga što osoba smatra “spremnim”. I upravo tada, kada bi logičan sljedeći korak bio njegovo predstavljanje, nastupa zadržavanje. Najčešće tu fazu opravdavamo razlozima koji na prvu zvuče racionalno: još nije potpuno dovršeno, potrebno je još malo dorade, još jedan krug provjere, još nekoliko sitnih poboljšanja. Međutim, iza tih objašnjenja rijetko stoji stvarna potreba za dodatnim radom. Puno češće je riječ o nečemu što je manje ugodno priznati, a to je nelagoda vezana uz trenutak izlaganja.
Strah od neuspjeha ili strah od javnog mišljenja
Ne radi se toliko o strahu od neuspjeha, koliko o strahu od toga da nešto što je do tada postojalo u sigurnom, privatnom prostoru postane javno. Dok projekt postoji samo za nas, on zadržava određenu vrstu potencijala. Može biti uspješan, može biti velik, može biti “onakav kakvim ga zamišljamo”. U toj fazi ne postoji stvarna provjera niti konkretna reakcija okoline.
Onog trenutka kada projekt objavimo, njegov potencijal prelazi u stvarnost. A stvarnost, za razliku od ideje, uvijek dolazi s povratnom informacijom, interpretacijama i nesavršenostima. Upravo taj prijelaz iz kontrole u neizvjesnost je najčešće ono što ljude zaustavlja. U tom kontekstu perfekcionizam se često pojavljuje kao prihvatljivo objašnjenje. Težnja prema kvaliteti i detaljima na površini djeluje kao profesionalni standard, ali u praksi vrlo često funkcionira kao odgađanje. Granica između “dovoljno dobro” i “još malo nedostaje” ostaje pomična, što omogućuje da projekt ostane u fazi pripreme znatno dulje nego što je realno potrebno.
Jasan i pravovremen ili savršen projekt?
Paradoks je da okruženje u kojem projekti nastaju i razvijaju se rijetko nagrađuje savršenstvo u toj početnoj fazi. Mnogo važniji faktori su jasnoća, pravovremenost i prisutnost. Projekti koji se razvijaju javno, kroz iteracije i povratne informacije, imaju veću šansu za prilagodbu i rast nego oni koji ostaju zatvoreni dok ne dosegnu zamišljeni ideal.
Dodatni problem leži u percepciji tuđe pažnje. U trenutku kada razmišljamo o objavi, često pretpostavljamo da će okolina detaljno analizirati ono što radimo, primijetiti svaku grešku i formirati čvrsto mišljenje. U stvarnosti, većina ljudi je primarno usmjerena na vlastite obaveze i interese. To ne znači da reakcije neće postojati, ali one su rijetko toliko intenzivne ili presudne koliko ih unaprijed zamišljamo.
Pravi trenutak ne postoji!
Često se pojavljuje i ideja “pravog trenutka”, odnosno uvjerenje da postoji jasan trenutak u kojem će sve biti spremno, okolnosti povoljne, a osjećaj sigurnosti dovoljno visok da se projekt objavi bez zadrške. Takav trenutak ne postoji. Projekti ne postaju uspješni zato što su lansirani u idealnim uvjetima, nego zato što su uopće lansirani i kasnije razvijani. U poslovnom okruženju modernog svijeta u kojem živimo, vidljivost više nije dodatna vrijednost, nego osnovni preduvjet. Kvaliteta proizvoda ili usluge ima smisla tek kada postoji mogućnost da bude viđena, testirana i evaluirana. Projekt koji ostaje skriven ne štiti svoju vrijednost, nego si upravo uskraćuje priliku da je potvrdi.
Zbog toga se u jednom trenutku svaki projekt svodi na jednostavnu, ali često neugodnu odluku. Hoće li ostati u fazi ideje i interne dorade ili će prijeći u stvarni prostor u kojem postoji mogućnost rasta, ali i nesavršenosti. Ta odluka rijetko ovisi o objektivnoj spremnosti projekta, a puno češće o spremnosti osobe da prihvati izloženost koja dolazi s njim.
U tom smislu, nesavršen projekt koji je objavljen ima mogućnost razvoja, prilagodbe i pronalaska publike. Projekt koji ostaje u fazi pripreme, bez obzira na njegovu potencijalnu kvalitetu, ostaje nevidljiv i bez stvarne šanse za napredak. Možda zato pitanje koje ima najviše smisla nije je li tvoj projekt u potpunosti spreman, nego koliko dugo si spremna odgađati trenutak u kojem će on dobiti priliku postati stvaran.
