Većina nas odrasla je uz vrlo jasnu definiciju poslovnog uspjeha. Naši roditelji, bake i djedovi učili su nas da je najvažnije pronaći dobar posao, biti vrijedan, odgovoran i strpljiv. Ako radiš dobro, napredovat ćeš. Ako napreduješ, jednog ćeš dana postati voditelj, direktor ili osoba koja donosi važne odluke. Tako je uspjeh izgledao desetljećima.
Zapravo, dugo vremena taj model ili definiciju nismo dovodili u pitanje. Zaposliti se u velikoj i stabilnoj tvrtki, graditi karijeru korak po korak i s vremenom preuzimati sve više odgovornosti smatralo se prirodnim slijedom događaja. Viša pozicija značila je veću plaću, veći ugled i komociju. No posljednjih godina na tržištu rada sve više možemo primijetiti pojedince koji ne sanjaju o rukovodećim pozicijama, već ih štoviše, svjesno odbijaju.
Na prvi pogled takva odluka nekima može djelovati nelogično, a drugima je potvrda da su ljudi počeli drukčije promatrati odnos između posla i privatnog života.
Kada uspjeh više nije samo pitanje titule
Kao i sve ostalo, tržište rada se s vremenom mijenjalo i mijenjat će se. Nekada je direktor bio osoba koja je na kraju radnog vremena zatvarala vrata ureda i odlazila kući. Danas mnogi menadžeri nose svoj posao sa sobom gdje god krenuli. Telefon je stalno pri ruci, poruke stižu u svako doba dana, a odgovornost za rezultate, timove i poslovne odluke ne završava kada završi radno vrijeme.
Upravo zato sve više zaposlenika, osobito pripadnika mlađih generacija, preispituje isplati li se takva vrsta karijernog napretka. U stručnim krugovima posljednjih se godina spominje pojam conscious unbossing. Riječ je o trendu prema kojem zaposlenici svjesno odbijaju menadžerske pozicije jer ne žele životni stil koji uz te pozicije dolazi. Ne radi se o manjku ambicije, kako se često pretpostavlja, nego o drukčijem sustavu vrijednosti.
Mlađe generacije odrasle su promatrajući svoje roditelje kako godinama balansiraju između poslovnih obaveza i privatnog života. Gledali su stres, prekovremene sate i odricanja koja su često bila predstavljena kao nužna cijena uspjeha. Zato danas mnogi postavljaju pitanje koje se prije rijetko postavljalo: želim li višu poziciju pod svaku cijenu ili želim posao koji mi ostavlja prostor za život? I tu se događa ta promjena.
Definicija uspjeha
Nije se promijenio samo odnos prema poslu, promijenila se i toliko spominjana definicija uspjeha; kao da je uspjeh svima ista stvar. No, važno je istaknuti kako ambicija nije nestala, samo izgleda drugačije nego prije. Nekome je cilj postati direktor velike kompanije, dok je nekome važnije imati posao koji će mu omogućiti da slobodno prijepodne provede s obitelji, ode na putovanje kada to poželi ili se posveti interesima izvan poslovnog svijeta.
Zato danas kada promatramo uspješne ljude, najčešće se divimo upravo onima koji su uspjeli izgraditi karijeru bez toga da su pritom žrtvovali sve ostalo. Više ne pitamo samo čime se netko bavi ili na kojoj poziciji gradi karijeru, već češće želimo znati kako živi, koliko vremena ima za sebe i je li zadovoljan životom koji je stvorio.
Titula ili opis na vizitki govori puno o nečijoj poziciji, ali vrlo malo o kvaliteti života, i upravo je to razlog zbog kojeg se sve manje ljudi želi penjati korporativnom ljestvicom po svaku cijenu. I dalje svi volimo i želimo uspjeti, ali sada uspjeh preferiramo definirati na vlastiti način.
Diplomirana novinarka s golemim iskustvom u digitalnom marketingu, copywritingu i PR-u. Od terenskih novinarskih početaka do agencijskih brainstorming sesija - priče su moj svijet, a storytelling mi je strast.
